praksa zadrugapula

Privatizacija društvenog vlasništva dovela je do deindustrijalizacije na cijelom području Zagreba, a naročito na Peščenici, nekoć industrijskom srcu grada, koje je upošljavalo preko 60.000 ljudi. Proces otimanja sredstava proizvodnje pratilo je gašenje radnih mjesta i golem rast nezaposlenosti.

Štifanić vrlo angažirano fotografira i dokumentira život ulice, uglavnom Pule, socijalne fragmente i presjek urbanog života. Kroz kadrove se provlači aktualna problematika sve malobrojnije radničke populacije, socijalno ugroženih kategorija, umirovljenika, izgubljene generacije mladih, nezaposlenih, ukratko prizori koje režira naša svakodnevnica. 

Tipološki se predlaže hibrid mediteranskog groblja ograđenog zidovima i perivoja otvorenog tipa.
Kružni Paviljon velikog mjerila ne uspostavlja hijerarhije odnosa prema  kontekstu koji se treba tek formirati u budućnosti

Osipanjem industrije, na kojoj se suvremeni grad razvijao u posljednjih 50 godina, građani Splita su sve češće prisiljeni putovati u potrazi za poslom, edukacijom i blagostanjem. Pridodaju li se tome turisti iz čitavog svijeta koji putuju prema obali i otocima, studenti i đaci sa otoka, sezonski radnici, radnici na određeno te svi mogući migranti i imigranti semantičkog kapitalizma jasno je da koncentracija suvremenih nomada u lučkim dijelovima grada daleko nadmašuje sjedilačko stanovništvo

Prostor, teritorij, zemlja – sve su to površine na koje socijalne instance, prvenstveno političke, upisuju značenje. Tim upisivanjem značenja nastaju kategorije od kojih možemo sastavljati grad. Budući da je u kapitalizmu vlasništvo označitelj koji posjeduje najsnažniju moć projiciranja i upisivanja značenja nad terenom, tada kategorije za sastavljanje grada ne mogu biti drugačije nego: parcele, katastarske čestice, građevinske čestice, vlasnički listovi, koncesije…

Kako bi se grad mogao razvijati nužno je da akumulirana vrijednost slobodno kola kroz njega. Budući da je taj protok trenutno blokirana sustavom u kojem ekskluzivitet vlasništva omogućava crpljenje zajedničkih vrijednosti i pretvaranje istih u kapital, urbani okoliš posljedično degradira. „Na apstraktnom nivou, i nekretnine i financijski kapital, kao dva dominantna tipa crpljenja vrijednosti, funkcioniraju kroz najam.“ tvrdi Hardt.

Javni prostor grada smatra se slobodnim prostorom dostupnom svima. Međutim, kada se taj prostor počne koristiti kao prostor politike, kao što je to slučaj sa nizom zauzimanja trgova diljem svijeta, tada se ispostave sve barijere i ograničenja koje kategorija javnoga nosi za sobom unutar kapitalističke „republike vlasništva“.

Michael Hardt profesor je književnosti na sveučilištu Duke u SAD-u te, s Antonijem Negrijem, koautor knjiga Imperij, Mnoštvo i Commonwealth. U intervjuu razgovaramo o demokratskom kapacitetu kod pokreta zauzimanja trgova, njihovoj povezanosti s prostorom grada, ali i vezama između tih ideja i aktualnih radničkih i borbi za zajednički prostor u Hrvatskoj

Međusobna povezanost različitih radničkih inicijativa i borbi za javni prostor grada prikazana je spajanjem mapa gradova gdje se aktualni sukobi odvijaju, negirajući njihovu stvarnu geografsku udaljenost. Borbe koje povezuju teritorij stvaraju imaginarni grad koji konstituira ova mreža inicijativa nazvana Sastavljena mašina otpora.

Jadrankamen je firma koja se bavi obradom bračkog bijelog mramora. Nakon što su radnici blokirali stečajni postupak, u mjestu je intervenirala specijalna policija pa je tako ovaj slučaj odjeknu u cijeloj Hrvatskoj