Javni prostor grada smatra se slobodnim prostorom dostupnom svima. Međutim, kada se taj prostor počne koristiti kao prostor politike, kao što je to slučaj sa nizom zauzimanja trgova diljem svijeta, tada se ispostave sve barijere i ograničenja koje kategorija javnoga nosi za sobom unutar kapitalističke „republike vlasništva“.
Public space of the city is considered to be a free space available to everybody. However, once it is used as space of politics, as in the case of recent occupations of squares throughout the world, then all the barriers and restrictions that categorize a notion of public inside a capitalist “republic of ownership” emerge.
Aktivisti Prava na grad zaključili su kroz vlastito iskustvo borbe da je javni prostor „izuzetak koji kapitalistički sistem mora osigurati za socijalnu reprodukciju radne snage i potrošnju, ali je on i proces u kojem se intenzivna socijalnost gradi kao izuzetak iz kapitalističkog programa.“ No svaki novi protest, svako novo zauzimanje trgova govori nam da je se ovoj iznimci, pukotini u kapitalističkom tijelu grada, krije potencijal nadilaženja današnjeg sistema. Ono što Michael Hardta zanima u pokretima zauzimanja trgova je upravo sjedilački karakter protesta koji privremeni susret drugačijeg svijeta vremenski prolongira i time stvara osnovnu materijalnu podlogu za nastanak novih institucija – mjesta na koja se svatko može vratiti.
Activists from the initiative Right to the city, therefore conclude that the public space is “ the exception which the capitalist system needs to provide for the social reproduction of labor and consumption, but it is also a process in which the intense sociality is built as an exempt from the capitalist program.” Every new protest, every new occupation of public squares, tells us that inside this exception, this gap in the tissue of the capitalist city, lays a potential to go beyond the current system. What interests Michael Hardt in these occupations is their sedentary character which prolongs temporary encounter of a different world on the public squares and thus creates a basic material foundation for emergence of new institutions – places to which everybody can return to.
Pokušajmo sada zamisliti drugačiji način stvaranja institucija. U gradu baziranom na demokratskom upravljanju, gdje se vrijednost ne prisvaja nego redistribuira, u čvorištima tokova stvaraju se zajednički prostori komunikacije, kolaboracije i kooperacije. Takva bi „open source“ mjesta sadržavala sve predispozicije da od današnjih javnih prostora stvore prostore pojavnosti za različite društvene procese, a na taj način bi i kratkotrajni ustanci razvili svoj konstituirajući potencijal za stvaranje novih institucija neophodnih za život u gradu. Upravo je taj prostor institucija, prostor pojavnosti, suvremena agora, mjesto povratka ono što moramo svi zajedno početi zamišljati (u ovom slučaju na prostoru otoka Katarine u Puli kojem prijeti privatizacija) kako bi se iz kolektivne mašte iskristalizirala jasnija predodžba što je to doista neposredan prostor.
Let’s try then to imagine a different way of creating institutions. In the city based on a democratic decision making, where the value is not appropriated, but redistributed, common spaces of communication, collaboration and cooperation are created. Those open source spaces would have all the predispositions to turn today public spaces into spaces of appearance for different social processes, enabling social upheavals to develop their constituent potential for creating new institutions which is necessary for the life in the city. It is exactly this space of institutions, space of appearance, contemporary agora, place of return, which we have to start collectively imagining (in this case, on the island of Katarina in Pula, currently under the threat of privatization), so that from such imagination a clear view of what unmediated space really is.
