praksa zadrugapula

Prostor Malog rimskog kazališta u Puli sagledan je iz tri različite perspektive. Perspektiva krajolika danas je naizraženiji oblik korištenja  te lokacije, građani koriste kazalište kao otvoreni javni prostor. Tijekom pretežno ljetnih mjeseci kazalište se koristi i kao antički spomenik čije se ruševine razgledavaju. Treći način sagledavanja prostora kazališta je kroz proizvodnju spektakla koju ta lokacija može pružiti.

Postoji nekoliko tumačenja po kojima se utvrđuje vrijeme izgradnje malog rimskog kazališta u Puli, a ona variraju između I st.p.n.e. i I st.n.e. Nakon propasti Rimskog Carstva samo postojanje ovog kazališta ubrzo se zaboravlja. U srednjem je vijeku veći dio izvorne građe kazališta recikliran kao građevinski materijal, a na vrhu brežuljka izgrađena je srednjevjekovna utvrda pulske komune. Izvorni dijelovi kazališta ostali su sačuvani ispod zemlje preko tisuću godina, tako da su prvi fragmenti otkriveni su tek početkom XX stoljeća, a arheolog Anton Gnirs 1911. godine zaključuje da su ti fragmenti dijelovi teatra. Prvu rekonstrukciju tlocrta izradio je M. Mirabella Roberti 1939. godine, a kasnije ju je razradio Štefan Mlakar koji je vršio istraživanja nakon II svj.rata.

O odnosu grčkog i rimskog teatra

Tip rimskog kazališta razvio se u posljednjem stoljeću p.n.e. iz grčkog modela kazališnog prostora. Prilagođavajući svoju funkciju novom vremenu rimski teatar stvara svoju specifičnu prostornu organizaciju koja se bitno razlikuje od grčkog izvora,  stoga posljedično rimski teatar formira i novu koncepciju kazališnog prostora. U Grčkoj je kazalište uklopljeno u organički prostor prirode, kod Rimljana ono je unutrašnji prostor samostalne građevine, potpuno odvojene od okolice (autarkičan prostor). Arhitektura je u izrazitoj opreci prema prirodi, tehnika je oslobađa od konstrukcijske povezanosti sa strukturom zemljišta i od optičke povezanosti sa krajolikom. (...) Za razliku od Grčke nedostaje povezanost s vjerom. Predstava je od samog početka namijenjena zabavi publike. Diktatori i carevi podupiru kazališta poput svih drugih ustanova koje imaju utjecaja na raspoloženje javnosti.¹ Budući da se teatar u Rimskom Carstvu koristi za potpuno drugačiji oblik obreda, njegovi elementi preuzeti iz grčkog modela - gledalište (cavea), površina za predstave (orchestra) i pozornica sa kulisom (proscenij) - potpuno mijenjaju svoju funkciju, te posljedično, i oblik. Središnji protagonisti predstave izmještaju se iz geometrijskog centra teatra (orchestre) na uzvišenu pozornicu scene, koja dobiva visoku kulisu u obliku fasade sa koje gledalac ne upija više ambijent krajolika, kao u grčko doba, nego artificijalne vizualne kodove (kulisa posjeduje sistem pomičnih panela koji se rotiraju ovisno o determiniranom ambijentu predstave).  Jednom kada je središte teatra oslobođeno od sadržaja (budući da u konceptu teatra kao spektakla, za razliku od vjerskog obreda, interakcija publike i protagonista više nije potrebna) ono se u rimskom kazalištu reducira na polukrug i prenamjenjuje u parter za gledaoce, u prvom redu sjedišta za senatore.² Orkestra prelazi iz mjesta rezerviranog za ljude od vjere u mjesto za ljude od povjerenja.

  Danas malo rimsko kazalište u Puli nije više građevina nego ruševina, ono više nije autarkičan prostor odvojen od krajolika nego integrirani dio tog krajolika (posebno u dijelu tribine u kojem se i izvorno kazalište oslanjalo na matičnu stijenu). U jednom bitnom segmentu po kojem se grčki i rimski teatar razlikuju može se konstatirati da je, razgrađivanjem zgrade, malo rimsko kazalište u Puli grcificirano. Polazeći od ove situacije moguće je zamišljati daljnju grcifikaciju teatra - moguće je orijentirati gledatelje oko orkestre koja je danas prazan napušten prostor bez pripisanog značenja, moguće je vratiti centralitet sadržaju i smjestiti u središte kruga buduće aktivnosti na ovoj lokaciji. Međutim, proces grcifikacije ima svoj realni domet u trenutnim društvenim uvjetima. Unutar kapitalizma teatru se pripisuje uloga proizvodnje spektakla, a u spektakl se ne vjeruje već ga se konzumira. Stoga je ovoj lokaciji, kao i mnogima sličnim, namijenjena klasična rimska uloga ustanove koja ima utjecaj na raspoloženje javnosti.

1 V. Gunther, W . Müller, Atlas Arhitekture I, Zagreb, 1999, str. 239
2 Vitruvije, Deset knjiga o arhitekturi, Zagreb, 1999, str. 108

1 - Kazalište iz perspektive krajolika

Analizirajući kretanja u krajoliku malog rimskog kazališta dolazimo do čvorišta - mjesta gdje se križaju dvije ili više staza, analizirajući poglede dolazimo do vidikovca - mjesta gdje se otvaraju kvalitetne vizure na uži i širi krajolik. Preklapanjem čvorišta i vidikovaca dolazimo do definiranih mjesta u krajoliku - zona zadržavanja i boravljenja. Malo rimsko kazalište sastavljeno je od pet takvih mjesta koje u ovoj studiji nazivamo scena, orkestra, plato, livada i bedem Kaštela.

2 - Kazalište iz perspektive ruševine

Malo rimsko kazalište je ruševina. Uvođenjem ove bitne činjenice u analizu lokacije ona nije više percipirana samo kao krajolik , nego i kao antička lokacija, mjesto povijesti, muzej in situ. Ruševine daju presudan karakter lokaciji, one je čine kulturnom baštinom, ali i divljinom u središtu grada. Ruševine su mjesto sjećanja na devastaciju, neizbježnu pojavu koja se ciklično javlja kroz povijest, jednako kao i gradnja. 

Rekonstrukcija obrisa teatra , koja se predlaže umjesto potpune rekonstrukcije, nije rezultat samo projektantske odluke. Rekonstrukciju nekadašnjeg rimskog kazališta u svom punom opsegu nije ni moguće ostvariti jer su mjestimice izvorni dijelovi teatra prekriveni kasnijim povjesnim slojevima.

Središnja tribina

Dva temeljna principa dodavanja novih elemenata na ruševine antičkog kazališta ovom studijom postaju transparentnost i dilatacija. U središnjem dijelu teatra iskopavanjem je postala vidljiva isklesana matična stijena na koju je bio položen dio tribina. U ovom dijelu se rekonstrukcijom predviđa postavljanje novih 12 redova tribina čije će gazište biti dilatirano od stijene i izvedeno kao horizontalna ploha, kako bi matična stijena ostala vidljiva na mjestima čela tribina. 

Trijem

Iznad ruševina nekadašnje scene pozicionira se montažna čelična konstrukcija trijema sa sjenilima kako bi se transparentnom konstrukcijom naznačila dubina nekadašnje pozornice. Tom arhitektonskom gestom se diskretno definira rub nekadašnjeg unutrašnjeg prostora teatra i suzbija se današnja negativna karakteristika ovog prostora, a to je da se prostor scene rastače preko zaravnatog terena sve do obližnjih zgrada.

3 - Kazalište iz perspektive proizvodnje spektakla

Svrha izvođenja projekta rekonstrukcije malog rimskog kazališta je predviđanje potrebne infrastrukture za izvođenje kulturnih manifestacija na toj lokaciji. No to izvođenje kulturnih manifestacija ne može, u današnjim društveno-političkim odnosima, biti drugo osim proizvodnje spektakla.

Potrebu uvođenja kulturnih manifestacija na lokaciju valja opisati ekonomskim terminima. Postavljanjem malog rimskog kazališta u službu proizvodnje spektakla, ostvaruje se vrijednost koja nije bila obuhvaćena prethodnim poglavljima vezanim uz krajolik i ruševine. Uvođenjem kazališta u ekonomiju spektakla stvara se razmjenska vrijednost.

Budući da je malo rimsko kazalište kulturna baština i kao takva po definiciji javna i pristupačna svima, ova lokacija ne može ostvarivati svoju razmjensku vrijednost kao većina ostalih lokacija, a to je putem tržišta nekretnina. Kako kulturno dobro pripada svima, ono ne može pristupiti tržištu kao vlasništvo, no međutim kapital koji je moguće crpiti iz baštine je upravo onaj kulturan. Stoga je jedini način da se ova lokacija, na kojoj kapitalizam godinama nije crpio nikakav višak vrijednosti, uspostavi kao razmjenska vrijednost taj da se aktivira njezin kulturan potencijal, odnosno da se na njoj održavaju kulturne manifestacije.

Tom operacijom kulturno dobro i službeno dobiva funkciju proizvodnje spektakla, a ta funkcija stvaranja razmjenske vrijednosti ne može biti ništa drugo osim suprotnosti upotrebnoj vrijednosti koju ta lokacija posjeduje. Mogućom instalacijom led-ekrana na fasadu Arheološkog muzeja Istre proizvodnja spektakla na ovom mjestu dodatno bi se intenzivirala, moguće i do svog ekstrema, budući da je spektakl je kapital u stupnju akumulacije u kojemu on postaje slika.1

1 Guy Debord, Društvo Spektakla, Zagreb, 1999, str.47

Konstrukcija tribine

Metoda projektiranja proizvodnog pogona spektakla temelje se na definiranju maksimalnih kapaciteta i projektiranju efikasnog punjenja i pražnjenja prostora. Kako bi se povećao koristan prostor gledališta, a time i formirao obris prostora koji liči teatru, uvedeni su elementi novih konstrukcija za gledalište. 

Ovim rješenjem malo rimsko kazalište razvija kapacitet od 1.700 sjedećih mjesta, a kako bi taj broj posjetitelja efikasnije cirkulirao prilikom manifestacija predviđeno je ukupno pet ulaza/izlaza - dva postojeća u donjoj zoni sa kojih se pristupa direktno na orkestru, jedan postojeći za pristup tribinama preko stubišta u sjevernom dijelu, jedan revitalizirani antički za pristup tribinama u zoni pored cisterne te jedan potpuno novi pristup tribinama sa livade iza Sveučilišne knjižnice.

Idejno rješenje rekonstrukcije kazališta

Sintezu prostorne studije malog rimskog kazališta čini idejno rješenje rekonstrukcije kojim se, pomoću projektantske metode, usklađuju tri identificirajne percepcije prostora.

Percipiranje lokacije kao krajolika ispostavilo je dvije tehnike valoriziranja prostora - kroz kretanje i gledanje. Iz ove dvije tehnike proizlaze tehnička rješenja za dva segmenta korištenja prostora - uređivanje staza prati linije kretanja, uređenje mjesta boravka pospješuje zadržavanje u prostorima gdje se otvaraju kvalitetne vizure.

Percipiranjem mjesta kao ruševine definirao se projektantski pristup oblikovanju novih elemenata putem metode transparentnosti i dilatacija. Nove tribine i trijem izvedeni su dilatirano od postojeće stijene i antičkih ostataka, a materijalima je pokušano postići što je moguće veću transparentnost  kako bi vidljivost ruševina i dalje ostala u prvom planu. Ovaj princip je primjenjen ne samo između novih i postojećih elemenata nego i između različitih materijala kod novih elemenata, pa su tako središnje tribine dilatirane od čeličnih tribina.

Percipiranje kazališta kao mjesta proizvodnje spektakla rezultiralo je uvođenjem novih konstrukcijskih sistema kako bi se omogućili novi sjedeći kapaciteti, a posljedično i izveli novi pristupi samoj lokaciji.

Idejno rješenje povezuje sve navedene elemente u jedinstvenu arhitektonsku cjelinu u kojoj su naglašene sve tri percepcije prostora, a primjenjeni elementi stvaraju sinergijski efekt utječući istovremeno na više polja percepcije (tribine služe proizvodnji spektakla, ali pospješuju kretanje u krajoliku ili služe kao nadstrešnica mjestu zadržavanja, trijem naglašava konturu pozornice i postojeće ruševine scene, ali ujedno hladovinom stvara mjesto boravka,...). Bitan zaključak ove studije je da se prilikom rekonstrukcije ne smije zanemariti ni jedno od tri percepcije prostora - proizvodnja spektakla ne smije isključiti korištenje krajolika, korištenjem krajolika ne smiju se oštetiti ruševine, valorizacijom ruševina ne smije se onemogućiti izvođenje kulturnog programa u kazalištu.