Prvo pitanje koje si javnost, mediji, političari i građani postavljaju pri susretanju s ustankom ili protestom je što se zahtjeva?, odnosno koji program se nudi?. Ponuda programa, ta farsa čiji se izvor može potražiti u servisnim djelatnostima potrošačkog kapitalizma, u potpunosti je zavladala političkim diskursom, prvenstveno kroz fetišizaciju programa (ili plana) u djelovanju političkih stranaka.
First question that the public, media, politicians and citizens would ask when faced with an uprising or a protest is: “What are the demands?” that is: “What kind of program is proposed?” Proposing a program, that farce for which we can find a source in the service trades of consumer capitalism, completely overtook political discourse; mostly apparent in political parties’ way of making their program (or a platform) into a fetish.