praksa zadrugapula

Prenosimo tekst Bojana Mucka o trgu Franje Tuđmana u Zagrebu, inicijativi za spas tvornice Kamensko koja se tamo nalazi i tržišnim ambicijama Grada Zagreba vezanim uz tu lokaciju. Članak je pisan u sklopu UrbanFestivala 12 i izvorno je objavljen na stranicama festivala.

Bojan Mucko (1983, HR), studira na Osdjeku za animirani film i nove medije i pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Posljednjih nekoliko godina bavi se urbano-antropološkim temama i preispitivanjem disciplinarnih granica kulturne antropologije kroz interdisciplinarne projekte s organizacijama civilnog društva, dizajnerima, arhitektima i suvremenim umjetnicima.

...

Jesen je 2012. godine. Na trinaestom Venecijanskom bijenalu arhitekture Hrvatsku zastupa Pulska grupa. Paviljon pod nazivom Direktna demokracija zahtijeva neposredan prostor odgovor je na krovnu temu bijenala – zajedničku osnovu (Common Ground). Središnje mjesto postava je sastavljena mašina otpora – geografska karta hrvatske protestne topografije. Kolažnim pretapanjem na karti su pod nazivnikom političke borbe za opće dobro u zajednički mehanizam spojene isprva heterogene točke građanskog otpora: Katarina, Muzil, Srđ je naš, Jadrankamen, Petrokemija, Za Marjan, 3. Maj, Pravo na grad, Kamensko….

U katalogu izložbe objavljeni su intervjui koje su članice i članovi Pulske grupe s ciljem metodološkog poopćenja proveli sa sudionicima mapiranih borbi: „Zanima nas međusobna povezanost borbi unutar grada te način na koji se njihov radijus širi. Kao ilustracija može poslužiti primjer uništene tekstilne tvornice Kamensko u Zagrebu: radnici su krenuli u štrajk zbog neisplaćenih plaća, a studenti su im pružili podršku u borbi. Kroz komunikaciju s radnicima i uz pomoć informacija do kojih su uspjeli doći zaključili su da je korijen problema zapravo špekuliranje nekretninama tvornice. Zatim su povezali radnike s Pravom na grad.“ Fokus na jedan od dvanaest kotačića na karti mašine otpora – lokaciju tvornice Kamensko na Trgu Franje Tuđmana: zašto je, od beskonačnog broja mogućih narativnih strategija, ovaj tekst o Trgu Franje Tuđmana trebao započeti upravo Pulskom grupom, a ne recimo direktnim citatom neke od radnica Kamenskog ili/i aktivističkih aktera okupljenih oko Filozofskog ili Prava na grad? Zašto bi pravo na reprezentaciju nečije političke borbe pripalo baš arhitekticama i arhitektima Pulske grupe – čemu ovaj ulazak u još dublju tekstualnu posrednost (zastupanjem zastupnika)?

Ljeto je 2012. godine. U zagrebačkom gradskom poglavarstvu gradonačelnik pred kraj svog četvrtog mandata saziva tematski sastanak posvećen prostornom rješenju željezničkog čvora [...]. Poticaj je dao arhitekt, prof. Nenad Fabijanić, voditelj radne grupe Integrirani grad, koja je 2010. predstavila rješenje prema kojemu se pruga uklanja iz urbanoga područja i smješta u podzemni koridor. Tim rješenjem otvaraju se mogućnosti spajanja dotad razdvojenih područja i harmoničnog razvoja grada, a velike oslobođene površine postaju nova centralna zona koja može primiti metropolske sadržaje. Poticaj na tematski sastanak dao je arhitekt!? Je li i arhitektica prema čijem se projektu trenutno grade gradonačelnikove fontane dala poticaj za prvi sastanak u gradskom poglavarstvu? Je li i arhitekt poslovno-stambenog kompleksa Cvjetni samoinicijativno pokucao poduzetniku na vrata (sav pretrpan mapama punih skica), a onda ga je, uz nagovor, nevoljko odvukao i do gradskog poglavarstva?

Problematiziranje uređenja Trga Franje Tuđmana potrebno je otvoriti uvođenjem glasa Pulske grupe zato što se, za razliku od gradonačelnikovih urbanista i arhitekata, u svom pristupu ne povode malograđanskim estetizmom poput Fabijanića: „Beč ima 700 fontana, a Zagreb samo 38.“[1] Članak o Pulskoj grupi sigurno nas neće dočekati u dnevnom listu, naslovljen Ljepši grad, jer estetika je odavno (oduvijek?) u službi klijentelizma i krupnog kapitala. Ne razbacuju se olako ni s praznim kategorijama poput harmoničnog razvoja grada, nego preispituju upravo one političke, ekonomske i društvene modele koje gradonačelnikovi urbanisti i arhitekti podrazumijevaju, a koji prethode prostornoj proizvodnji. Dominantnim konstelacijama moći – sprezi krupnog kapitala i koruptivne upravljačke strukture kojom je predeterminiran razvoj gradova suprotstavljaju participativne, direktno-demokratske procese kolektivnog upravljanja (npr. zadruge), odlučivanja (npr. plenuma) i prostornog nadzora (npr. sindikata) kojima se teži hibridizaciji proizvođača prostora i samih korisnika. Društvene, političke i prostorne konsekvence velikih urbanističkih projekata, poput Integriranog grada, gotovo pa automatizmom generiraju studije slučaja u kojima ih Pulska grupa analizira i oko njih proizvodi kritičku teoriju, a uloga zastupnika nacionalne arhitektonske prakse u Veneciji ostaje, barem zasad, samo momentom disciplinarne komodifikacije, reprezentacijsko povlađivanje svjetskom trendu.

Jer kako, u usporedbi s reprezentacijskim imaginarijem bijenala, izgledaju procesi upravljanja, odlučivanja i nadzora prostorne proizvodnje na primjeru Integriranog grada? Upravljački vrh je rezerviran za gradonačelnika užurbanog silnom željom za prostornim upisivanjem u povijest grada. Njegove odluke vođene osobnim ambicijama pokreću i gradske administracijske centre: naručitelji studije su Gradski ured za prostorno uređenje, graditeljstvo, izgradnju grada, komunalne poslove i promet, uz potporu Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada Zagreba. Javnost je iz procesa odlučivanja isključena odmah na početku, ignoriranjem forme natječaja. Za njegovu provedbu, uostalom, ne bi ni bilo vremena – četvrti mandat polako se bliži kraj. U vremenskoj stisci dovoljno je naprosto informirati javnost o gotovom projektu: odlučili smo, između ostalog, srušiti 70 000 kvadratnih metara izgrađenog prostora (uključujući i stambene zgrade u Talovčevoj ulici i trešnjevački Dom sportova[2]), spojiti Črnomerec i Trešnjevku megalomanskim zahvatom ukopavanja sedam kilometara dugačkog poteza željezničke pruge, izgraditi administrativnu peterokatnicu na Trgu Francuske Republike – Kegliću – i pretvoriti Trg Franje Tuđmana u centralni gradski park (s vodenom površinom i nizom mostića, Zagreb će konačno konkurirati Beču!).[3]

Svega dva tjedna nakon što je u jesen 2010. godine u Galeriji Forum otvorena projektna izložba, radnice Kamenskog su, nakon višemjesečne uskrate plaća, u devetodnevnom štrajku glađu okupirale prostor dvorišta ispred tvornice na Trgu Franje Tuđmana. Uz potporu aktivističkih udruga i studenata, a napuštene od upravljačke strukture tvornice, DORH-a i sindikata, izborile su se za stečaj, međutim, prostorne vizije radnica i novih vlasnika nisu se podudarale. Planirano preseljenje pogona, nastavak proizvodnje i isplata zaostalih plaća  tržišne su marginalije, nebitna i opterećujuća značenjska razina tvorničkog prostora reduciranog na bitno – na nekretninu. Projektom Integrirani grad njena vrijednost određena je neposredno: parcela se podudara s lokacijom predviđenom za oplemenjivanje metropolskim sadržajem poslovno-stambenog centra.

Ukratko, projektantsko zastupanje interesa krupnog kapitala i sustavno uništenje Kamenskog dio su istog procesa: „Predložena je ‘poslovno-zelena oaza’ skroz od Doma sportova do Ilice. Nekretnina Kamensko je povezana s dvije strane stambenim zgradama, a susjedne stanare su posjetili direktori Kamenskog i predlagali im preseljenje u stanove na Laništu koji su također u njihovom vlasništvu. Bilo je jasno da su u igri građevinske tvrtke, ali budući da smo tada dobro poslovali, nismo vjerovali da će ugasiti proizvodnju.“ Ako gradonačelnik upravlja i odlučuje zajedno s administracijskim centrima moći, tko nadzire? Umjesto sindikata, nadzor nad proizvodnjom preuzimaju oni s vlasničkim udjelom  – tajkuni, tržišni imperijalisti i medijski moguli, uobičajeni akteri proizašli devedesetih iz Tuđmanove privatizacijske radionice.

Stanarka susjedne Čanićeve prisjeća se štrajka: „Iskreno ću ti reći, kad su te žene tamo digle te šatore, to je za mene bilo naprosto nevjerojatno. Te fotke, njihovi tepisi i plahte koje su se sušile po ogradi rukometnog igrališta… Dok smo tamo stajali s njima i slušali to što je televizija prenosila[...], ja ne znam da li je mene išta u životu do te mjere pogodilo. Jer tu zapravo vidiš koliko je društvo indiferentno. Nikog nije bilo briga.[...] Ja se pribojavam toga, a vezano je za uništenje tvornice Kamensko, što je zločinački poduhvat u nizu, da je to osmišljeno kao zona koja će biti za entertejnanje tih novih korisnika, užasno fleshy, stambeno-poslovnog-shopping centar projekta, koji se tu namjerava graditi. Pokušavam se psihički pripremiti – što u trenutku kad ja više neću gledati u betonsku fasadu starog Kamenskog – jer to do te mjere mijenja ono što mi živimo, da uopće ne znam kako se na to pripremiti.“[4]

Zima je 2006. godine. Bezimena livada stvorena 1978. godine rušenjem kompleksa Rudolfovih kasarni, kolokvijalno nazivana imenom susjednog Trga Francuske Republike, imenovana je po prvom hrvatskom predsjedniku u trećem mandatu sadašnjeg gradonačelnika. Desničari su nezadovoljni – napuštaju vijećnicu – livada, iako lokacijski vezana uz Tuđmanov pobjednički govor iz devedesete, nije povijesno relevantna. Kao da je potrebna dublja značenjska sinergija između konotacijskih razina već otprije prisutnih u prostoru, imena ispisanog na tabli trga i njime označene ličnosti. Skoro preuređenje trga možda ispravi ovu konotacijsku diskrepanciju jer postoji li prikladnija bista Tuđmanovoj privatizaciji od rijetko uspješne tvornice sustavno uništene neoliberalnom logikom, manipulacijama podizanja tržišne cijene zemljišta i nekretnine, nauštrb proizvodnje, proizvođača, mikro i makro ekonomije, krajnjih korisnika, memorijskog kontinuiteta, javnog interesa i općeg morala?