praksa zadrugapula

Krajem travnja 2014. godine Inicijativa je organizirala još jednu javnu tribinu pod nazivom “Slučaj Muzil - izigravanje javnosti” na kojoj su ponovljeni brojni socijalni, ekonomski i ekološki argumenti protiv resortifikacije Muzila i izgradnje golf terena. Još jednom su razmontirani svi spinovi - uključujući i onaj najustrajniji o radnim mjestima - kojima IDS na čelu s gradonačelnikom Borisom Miletićem zagovara devastaciju ovog neprocjenjivog prostornog resursa. Osim struke i građana, na tribini se protiv projekta izjašnjavaju i svi opozicijski klubovi zastupnika, na što je Miletić tek cinično primjetio da mu je drago da je napokon i HDZ dobio pljesak u Puli, iako bi mu zasigurno pametnije bilo da se zamisli koliko je loša morala biti njegova politika, kako bi se to neviđeno čudo i veleizdaja uopće dogodila. Osim cinizma, od predstavnika gradske vlasti na tribini se ponovno moglo čuti da Muzil uopće nije u gradskom vlasništvu, da ga Grad može (samo!) planirati i to prema uputama Županije, pa su im ruke u principu vezane. Nakon što je Miletić odbacio i mogućnost referenduma, (p)ostalo je jasno kako će IDS-ovi lokalni vlastodršci ipak, i tako vezanih ruku, pomalo podanički, ali herojski, nastaviti braniti svaki pedalj investitorovog golf terena na državnom Muzilu. Slučaj Muzil tako ispod neprestano proklamiranog “regionalizma” razotkriva stvarnu strukturu društvenih odnosa kapitalističke demokracije, u kojoj institucije Države i “Regije” zajedničkim snagama služe kao “tampon zona” između interesa kapitala i građana koje predstavljaju tek nominalno, dok im u biti odriču suverenitet.

Upravo taj probuđeni osjećaj grubo otetog suvereniteta  potaknuo je i pravo oživljavanje “antifašističkim” folklorom uspavanog duha borbe za “pravo naše ugrabljeno”, koji je obilježio prosvjed građana na Forumu 8. svibnja 2014. godine, kada je njih više stotina dočekalo vijećnike IDS-ove koalicije, protiveći se odluci o Muzilu koju su ovi naumili donijeti i koju su nakon nekoliko sati i donijeli, hladno pregazivši mišljenje više od 5000 svojih sugrađana, koliko ih je u međuvremenu potpisalo peticiju Inicijative Volim Pulu. Suočeni s direktnom akcijom, pri izlasku iz Palače ipak nisu bili spremni baš i doslovno gaziti preko građana koji traže njihove ostavke zbog izdaje interesa grada. Tipično za liberale potpuno neosjetljive za sistemsko nasilje koje rutinski provode, istovremeno hipersenzibilizirane na najmanju naznaku “doslovnog” nasilja. Izlaz iz te ustrajne kontradikcije liberalizma privremeno im se  ukazao u vidu stražnjih vrata. Ili prozora, svejedno.

IDS i antifašizam

Tijekom idućih dana kroz medije su građani Pule mogli donati da je IDS-ovog vijećnika Marka Martinčića posebno pogodila antifašistička nota prosvjeda građana. On je još za vrijeme trajanja sjednice nezadovoljne građane nazvao arditima (pripadnicima talijanskih predfašističkih vojnih jedinica), želeći time valjda, krajnje cinično i bezobrazno, čak i situaciju u kojoj IDS praktički glasa za prodaju teritorija, iskoristiti za popravljanje ispranog antifašističkog imidža ove neoliberalne stranke. Iako se o odnosu  IDS-a i (anti)fašizma može napisati puno više (a i pisalo se, vidi npr. http://praksa.hr/istra/ i http://www.bilten.org/?p=601), u kontekstu "slučaja Muzil" dovoljno je tek podsjetiti kako antifašisti nisu prodavali svoju zemlju, dapače, ginuli su u borbi protiv onih koji su je prodali, a koje danas nazivamo - domaćim izdajnicima. Pametnom dosta da zaključi da sporna antifašistička atmosfera narodnog prosvjeda protiv prodaje Muzila - uopće nije sporna.

Nitko pri zdravoj pameti, naravno, ne smatra kako IDS gradi logore i provodi ostale strahote povijesnog fašizma, ali građani su očito osjetili određenu sličnost neoliberalizma i fašizma, koju ne uspijevaju prikriti ni stotine vijenaca koje IDS u svojem folklornom antifašizmu polaže pod spomenike palim borcima. Politička ekonomija, ali i ostale društvene i humanističke znanosti, naime već dugo upozoravaju da obje ideologije povezuje otvoreno svrstavanje na stranu kapitala u klasnom sukobu s radom, odnosno s većinom stanovništva, što ih čini suštinski suprotstavljenim demokraciji.

Fašizam je, kao povijesni oblik društvenog uređenja, bio pokušaj provođenja kapitalističke klasne agende otvorenom i okrutnom represijom prema radničkom pokretu i demokraciji. U tom kontekstu i oni iracionalni i neshvatljivi fenomeni terora, na koje se fašizam prečesto pokušava reducirati, dobivaju svoju ekonomsku racionalnost i vrlo jasnu funkciju.

Iako u kriznim situacijama diljem Europe i ostatka "razvijenog" Zapada ni (neo)liberali ne zaziru od represije i otvorenog ukidanja demokratskih procesa, današnji su zastupnici interesa kapitala naučili kako je protunarodne politike mudrije provoditi izigravanjem demokracije. Zbog dvoznačnosti glagola izigravati, izigravanje demokracije istovremeno znači i glumljenje i izbjegavanje demokracije, zbog čega savršeno elegantno opisuje IDS-ov odnos prema građanima.

Izigravanje demokracije

Dan poslije prosvjeda i sramotnog izglasavanja resortifikacije Muzila, medijima se obratio i gradonačelnik, poručivši da se njegovo “poimanje demokracije” očito razlikuje od poimanja okupljenih građana. Ako pobliže analiziramo Miletićevo “poimanje demokracije”, vidjet ćemo da je, barem po tom pitanju, predsjednik IDS-a u potpunosti u pravu, budući da takvo “poimanje demokracije” sa istinskom demokracijom nema nikakve veze.

Kako gledaju na građane vladajući su nam otvoreno dali do znanja još u tekstu GUP-a iz 2007. godine, gdje poručuju doslovno: “Stanovništvo, odnosno njegova prirodna i socio-ekonomska obilježja, predstavlja značajan resurs ili ograničavajući faktor ukupnog razvoja nekog područja.”  Potpuni monopol na određivanje što se ima podrazumijevati “razvojem” pritom, zna se, drže masterplanovi mastermindova iz i oko vladajuće stranke. Ovisno o tome slažemo li se ili ne s tim planovima, za njih postajemo ili “značajan resurs” kojeg treba eksploatirati, ili “ograničavajući faktor” kojeg treba - izigrati.

Glumljenje demokracije

Demokraciju će Boris Miletić i njegov IDS stoga vrlo rado glumiti sve dok nisu ugroženi nečiji profiti umotani u šarenu i svjetlucavu ambalažu “vizija razvoja”. I upravo zato je 1500 građana na e-konzultacijama dovoljno da ukine promašenu jednosmjernu Rivu, ali 5000 istih tih građana nije dovoljno da promijeni promašeni smjer razvoja Muzila i grada općenito. Hoće li Riva biti jednosmjerna ili dvosmjerna velikim igračima nije nimalo bitno, čak štoviše, ponovno “pituranje” horizontalne signalizacije omogućava još jedno dobrodošlo prelijevanje javnog novca na privatne račune “poduzetnika”, kako se to ono lijepo novinarski kaže, “bliskih IDS-u” i Miletićevom “poimanju demokracije”.

No, kada IDS-ova vlast odluči postaviti pročistač fekalija na Lungomare umjesto na područje kamenoloma Max, samo da bi tamo netko mogao masno zaraditi na špekulaciji i preprodaji zemljišta namijenjenog izgradnji stanova i još jednog, valjda prijeko potrebnog, trgovačkog centra, ili kada naumi privatizirati petinu grada, tada stanovništvo IDS-u postaje “ograničavajući faktor razvoja”, a izigravanje demokracije dobija i onu mračniju dimenziju njezinog izbjegavanja kroz izmotavanje PR spinovima.

Izbjegavanje demokracije

Tada se gradonačelnik i predsjednik IDS-a Boris Miletić počinje na nezadovoljne građane referirati kao na “šačicu ljudi”, iako je itekako svjestan da mu se pod prozorom odvijao najmasovniji prosvjed protiv lokalne vlasti u skorijoj povijesti Pule. Uostalom, kada se nedavno na Maršu za jednakost uoči referenduma "o braku" u Puli okupilo petstotinjak ljudi, svi smo bili (s pravom) ponosni, vjerujem i gradonačelnik Miletić, iako je u skladu s oportunističkom taktikom svoje liberalne i “antifašističke” stranke o tom prvorazrednom političkom pitanju šutio sve do objave rezultata. Tek koji mjesec poslije, pet stotina ljudi na Forumu je "šačica".

No, što je sa 5000 građana koji su peticijom također izrazili protivljenje IDS-ovim planovima za Muzil? To jest nešto veća “šačica”, ali niti ona naigled nije pretvrd orah za skupo plaćene gradonačelnikove PR trbuhozborce. Naime, objašnjavaju nam nadalje svoje “poimanje demokracije”: 5000 potpisa ipak ne predstavlja sve građane, a vladajuća koalicija mora misliti o dobrobiti svih građana Pule. Inače vrlo zahvalan markentiški manevar ustajanja u obranu “šutljive većine” sam gradonačelnik vrlo brzo prokazuje kao jeftini i licemjerni politički trik, čim se, gotovo u istom dahu, poziva na “ukazano povjerenje građana”.

Pritom je Miletić jako dobro svjestan činjenice kako je IDS-ovoj koaliciji “povjerenje ukazalo” tek 7677 birača, što čini točno - 15% od ukupnog broja registriranih glasača. Osjeti li naš gradonačelnik ikada poriv da stane u obranu interesa i te “šutljive većine” od 85% građana Pule koji NISU glasali za IDS i njegove satelite? Teško. Usput vrijedi spomenuti još i to, kako im ni ovih 15% sigurno glas nije dalo zbog golfa na Muzilu, iz jednostavnog razloga što u predizbornoj kampanji planove za Muzil IDS uopće nije spominjao. Može li Miletićevo “poimanje demokracije” pasti niže? Može. Na demokraciji, naime, možemo i trebamo štediti.

Štedljiva demokracija

Budući je iz navedenoga potpuno jasno da IDS nema nikakvog demokratskog legitimiteta da na ovakav način odlučuje o Muzilu, gradonačelniku su građani na tribini Inicijative Volim Pulu predložili raspisivanje referenduma. No, referenduma neće biti, odlučio je Miletić, a svoju odluku opravdao primjerom Dubrovnika, u kojem “su potrošeni ozbiljni proračunski novci, i kao što znate, referendum uopće nije uspio”.

Na stranu to što je dubrovački referendum koštao “ozbiljne proračunske novce” (točnije oko 300.000 kuna) upravo zato što su se vladajući svim silama trudili da ne uspije, kao i to što “uopće nije uspio” jedino iz skučene birokratske perspektive kriterija o potrebnoj izlaznosti većoj od 50%, koja vrijedi samo za lokalne referendume, ali ne i za lokalne izbore, recimo, ili referendum o ulasku u EU. Kad bismo isti kriterij primijenili i na njih, mogli bismo također ustvrditi kako niti referendum o EU, niti izbori u Puli, “uopće nisu uspjeli”. Na stranu, također, i to što savjesni, odgovorni i štedljivi Miletić istovremno ne pokazuje ni približnu osjetljivost i zabrinutost  za mnogo ozbiljnije, milijunske proračunske iznose kojima građani svakodnevno plaćaju IDS-ovo izigravanje demokracije (vidi naprimjer - http://www.ipress.hr/gradovi-i-opcine/pula/roze-i-fiori-za-ids-ovu-propagandu-u-puli-placeno-vise-od-10-milijuna-novca-gradana-32524.html).

Zadržimo se nadalje na onome što je bitno u okvirima ove kratke analize Miletićevog i IDS-ovog “poimanja demokracije”. Naime, svodeći referendum na ekonomsku kategoriju troška, Miletić još jednom dokazuje kako demokraciju, jedno od najvećih civilizacijskih dostignuća, u potpunosti podređuje ekonomskoj kalkulaciji, što neoliberalno “poimanje demokracije” čini prije prispodobivo vizuri sitnog računovođe nečijih krupnijih interesa, nego gradonačelniku “svih građana”.

Antidemokratska narav ovakvog neoliberalnog izigravanja demokracije ne zadržava se samo u načinima vladanja i upravljanja, već rezultira i ozbiljnim društvenim posljedicama. Povjerenje građana u demokratske procese nezaustavljivo pada. Više ne izlaze na izbore, ne vide smisla u peticijama, mirnim prosvjedima. Najčešći komentari građana  u razgovoru s aktivistima, slijedili su linije totalne rezignacije - “ništa od tih potpisa, svašta sam ja već potpisivala”; “nećemo ništa postići”; “ma to je već gotovo”; “ako je mafija odlučila prodat, onda će i prodat”...

Ovakvo stanje rezignacije je društveno pogubno samo po sebi, a nedostatak povjerenja u nebrojeno puta izigrane demokratske procese, mogao bi oblike izbijanja rastuće frustracije kvazi-demokracijom učiniti krajnje nepredvidivima i nekontroliranima. Iako je izravno odgovoran za takvu situaciju, gradonačelnika  to izgleda nimalo ne brine, on se frustracijama vlastitih građana pobjedonosno podsmjehuje.

Ostavka!

Zbog svega navedenoga, smatram da je sasvim legitimno tražiti ostavku gradonačelnika i njegovih vijećnika. Ukoliko im je do demokracije imalo stalo, zbog ovakvog bi njezinog “poimanja” ostavku od Miletića trebali tražiti i sami IDS-ovi birači. Time bi pokazali  da većinom ipak nisu - na ovaj ili onaj, više ili manje ponižavajući način - istovremeno i “poduzetnici bliski IDS-u”, i sami obuzeti  sitnim kalkulacijama o vlastitom, manjem ili većem, udjelu u uzurpiranim javnim proračunima  No, budimo realni, to će se teško dogoditi. Ipak, ohrabrujuće je što nekoliko nedavnih događaja o kojima izvještava i Veznik, pokazuje da je, uz rastući broj građana, otvoreno nezadovoljstvo izigravanjem demokracije spremno pokazati i sve više udruga i organizacija civilnog društva.  

Uostalom, jedini način na koji civilni sektor uistinu može opravdati  financiranje javnim sredstvima jest beskompromisna obrana javnog interesa, a demokracija to definitivno jest. Takvo rezoniranje moralo bi nadvladati rašireno shvaćanje, koje se društvenim mrežama ne sustežu širiti i pojedini IDS-ovi mladi lavovi, samozvana “djeca Rojca”, a po kojem bi financiranje iz gradskog proračuna trebalo podrazumijevati i oportunističku šutnju o IDS-ovoj vladavini. E pa, Rojc je više, bio i ostao.

članak objavljen u Vezniku, novinama ljudi iz Rojca, br.7, ljeto 2014.