praksa zadrugapula

 Pergola nije ništa drugo nego potpora biljkama penjačicama, oslonac za njegovo vertikalno formiranje. Arhitektura se ovdje povlači pred zelenilom, stremi nestajanju u strukturnoj sjeni. Ona se rastače na svoje rudimentarne elemente, reducira golo prisustvo na tektoniku, na dijagram gravitacijskih vektora koji kroz nju putuju prema zemlji.

 Pergola na terasi pulske zajednice talijana "Circolo" svela je svoju tektonsku srž na strukturnu mrežu koja u sebi jasno razdvaja vlačne i tlačne elemente, svodeći prve na nivo jednodimenzionalne materijalnosti (sajlu) koja omogućava tlačnima neovisno plutanje u prostoru bez međusobnog dodirivanja. Kolokvijalni izraz kojim se opisuje ovakva struktura je „tensegrity“, a skovao ga je 60-ih godina prošlog stoljeća Buckminister Fuller kao skraćenicu od "tensional integrity". To je bio rezultat istraživanja različitih inovatora okupljenih oko Black Mountain Collegea gdje je, među ostalima, boravio i umjetnik Kenneth Snelson, autor skulpture "Early X-Piece" s kojom je 1948. godine započeo svoje višegodišnje istraživanje prostornih i umjetničkih implikacija ovakvog tipa strukture. Primaran Snelsonov interes u ovom uobličavanju izraza bio je u autonomiji njegove forme. "Ovakva skulptura se može postaviti u orbiti u svemiru bez da izgubi svoju formu. Njezine sile su u unutarnjoj ravnoteži. Mehanika tlačnih i vlačnih sila je nevidljiva – čista energija – jednako kao što su magnetska ili električna polja nevidljiva."

Uzeto kao skulptura, kao objekt za sebe, ova forma doista može biti autonomna. Međutim, čim se taj apstraktni dijagram sila aplicira u arhitekturi, on dobiva svoj fiksni kontekst. On postaje konkretna apstrakcija. Osim što se pergola nalazi na postojećoj terasi kluba "Circolo", njoj se pristupa kroz Herkulova vrata, odnosno kroz antički ulaz u pulske bedeme koji, izgrađen polovinom 1. st. pr. n. e., predstavlja jedan od najstarijih očuvanih artefakata rimske civilizacije u Hrvatskoj. Nasuprot "Circolu" nalazi se zgrada nekadašnje Bance d'Italia, monolitna simetrična akumulacija kamena koju je arhitekt Vicenzo Munari krajem 1930-ih godina, tik pred Drugi svjetski rat, koncipirao kao monumentalnu introvertiranu mješavinu tvrđave i egipatskog hrama s namjerom da izrazi autoritarnu funkciju banke i kapitala u tadašnjem fašističkom režimu. Gotovo stoljeće kasnije, jedna pergola, jedna potpora bilju, smještena je između ovih kolosalnih stereometrijskih izraza vječite ideje moći, zajedno sa svim svojim suprotnostima. “Nijedna suprotnost nije manje premostiva od suprotnosti između konstruiranosti koja želi prijeći u nešto kamenito, lažno egipatsko i pretenciozno i sasvim druge dnevne zapovijedi današnjice; čisto duhovne, muzičke ekspresije koja nastoji dostići ornament."

 Da li jedna pergola nastoji dostići ornament? Za Ernsta Blocha je smisao arhitekture ne toliko naše uprostoreno jastvo onoga što jesmo već onoga što želimo biti. Ona je u svakom slučaju utopija, odraz naših stvaralačkih ambicija, ona je umjetničko naznačavanje životnog prostora, samim time, njegovim riječima, "funkcionalno-po-sebi-simbolično". Suočena s tom ontološkom zadaćom arhitektura ne može samo obavljati svoju primarnu svrhu. Koliko god pergola želi nestati pod vegetacijom, nju pritišće tektonski izraz, on se mora nekako ispoljiti. Ta suprotnost, prema Blochu, ima svoju sintezu. "Rođenje integralne tehnike i rođenje integralne ekspresije, koje valja točno razlikovati, ipak se događa iz iste magije: s jedne strane najtemeljitija lišenost ukrasa, a s druge strane najtemeljitije obilje, ornamentika, pa ipak su i jedno i drugo varijable istog egzodusa."

U naznaci tog egzodusa, na terasi "Circola" stoji jedna pergola, za nas koji još uvijek ostajemo.

građevina: Pergola na terasi Zajednice Talijana "Circolo", Pula, Hrvatska
autorica: Helena Sterpin dipl.ing.arh.
arhitektonski ured: zadruga Praksa
projektni tim: Helena Sterpin, Emil Jurcan
statika: TGI d.o.o., Pula
izvedba: Vladimir Gortan d.d., Pazin
metalne konstrukcije: Metal Creator d.o.o., Pazin
godina izrade: 2013-2016
fotografije: Edna Jurcan
tekst: Emil Jurcan