praksa zadrugapula

Gradske obale proživljavaju dugoročnu tranziciju od proizvodnih i komunikacijskih zona u kontaktu s morem prema slikovitim dvodimenzionalnim atrakcijama nužnim za definiranje mjesta kao destinacije. U tom procesu sam prostor obale prestaje biti sredstvom proizvodnje te sam postaje proizvodom, a ključni faktor u procesu te pretvorbe je svođenje događaja na atrakciju. 

Kako je sam događaj nestabilan, promjenjiv, nestalan i dinamičan izgleda da arhitektura postaje sporedno sredstvo u toj pretvorbi (za razliku od scenografije), a samim time i u kreiranju nove obale. 

Ključna pitanja koje si projekt BAŠKA STOP-MOTION postavlja je da li je arhitektura, sa svojim dugotrajnim i inertnim mehanizmima izražavanja, kompatibilna sa suvremenim potrebama komodifikacije obale? Može li se događaj artikulirati kroz trajnu, statičnu i prostornu formu? Konačno, može li arhitektura svojom cjelogodišnjom materijalnom prisutnošću probiti zamrznute semantičke kodove koje Mediteran poopćuju na sliku Mediterana?

Jedan od osnovnih kodova u pretvorbi trodimenzionalnog prostora obale na dvodimenzionalni medij slike je Riva. Pojam Riva svodljiv je na linijski potez obale koji omogućava nesmetanu cirkulaciju pješačkog prometa – sezonski flânerie turističke industrije. Koliko je cirkulacija ljudi i robe osnova urbanističkog planiranja, toliko je oprečna s ciljevima arhitekture koja svojim dijeljenjem prostora na vanjski i unutarnji unosi razdvajanje u tokove cirkulacije. 

Stoga projekt BAŠKA STOP-MOTION, artikulirajući prostor obale pomoću arhitekture, suprostavlja konceptu linijske cirkulacije koncept niza objekata (sekvence) gdje svaki objekt u svojoj singularnosti stvara vlastito mjesto razgraničeno od okolice, no istovremeno zajednički tvore neprekinuti niz. Međusobno povezani, singularni objekti postaju pauze u cirkularnom kretanju, mjesta zadržavanja na liniji pravca, trajni artefakti u nestabilnom polju, statični okviri za dinamičan događaj.