praksa zadrugapula

Val nezadovoljstva mjerama štednje u španjolskom zdravstvu, nazvan Bijelom plimom (marea blanca) okupio je od početka 2013. godine niz sindikata, udruga i građanskih inicijativa koji se sve artikulirtanije zalažu za javno upravljanje zdravstvenim sustavom. O borbenosti tradicionalno apolitičnih liječnika, krizi demokratskog upravljanja i solidarnosti građana u borbi razgovarali smo s liječnikom Ignaciom Sanchezom (pseudonim) iz madridske Opće bolnice La Paz.

Zbog čega je pokrenut štrajk u zdravstvenom sektoru u Madridu?

Grad Madrid je donio odluku da "spasi" zdravstvo na način da privatizira njegov sustav upravljanja. U Španjolskoj zdravstvenim sustavom upravljaju gradovi, a  gradska uprava Madrida je već privatizirala ne-sanitarne servise, poput održavanja i prehrane, u bolnicama. Sada žele učiniti isto i s čitavim sustavom upravljanja. Kolektivi zaposlenih, prije svega doktora, usprotivili su se toj odluci smatrajući da bi to bila klinička smrt javnog zdravstva. Naime, unutar javnog sustava zdravstva postoji jedan visok stupanj autonomije u radu doktora koja bi se, u slučaju privatizacije zdravstva, potpuno narušila jer bi odjednom ta autonomija postala podređena režimu štednje koji nameće privatnička logika - štednja na materijalima, opremi, usluzi, radnoj snazi,... Zbog toga se s odlukom o privatizaciji zdravstva mijenja i cijela logika obavljanja medicinskih usluga. Jer javnim novcem ne možete opsluživati dva gospodara - pacijente i privatne firme. U Španjolskoj već postoji jedan primjer bolnice koja je privatizirana na taj način u okolici Valencije. To je bila katastrofa, troškovi su se drastično povećali.

Zašto gradske vlasti ipak žele privatizirati upravljanje ako se taj model pokazao katastrofalnim?

Zato jer postoje privatne tvrtke koje su, pomoću vlade, zarađivale jako puno tijekom građevinskog "booma". Na primjer, prije nekoliko godina je Grad Madrid platio građenje sedam novih bolnica koje uopće nisu bile potrebne. One ni dan danas ne funkcioniraju unutar primarnog sistema zdravstva, već samo na nivou sekundarnog. Gradska uprava se zbog toga zadužila, moraju otplaćivati kredit sljedećih 20-25 godina. Sada, kada je tržište nekretnina u krizi, postavlja se pitanje kako politička stranka (Partido Popolar, Narodna stranka, trenutno na vlasti) može i dalje činiti usluge svojim "prijateljima" koji joj plaćaju izborne kampanje. Iste tvrtke koje su sudjelovale u izgradnji tih sedam bolnica danas se spominju kao mogući privatnici koji bi njima i upravljali. Zbog svega toga rezovi u zdravstvu sljedećih godina mogu biti samo veći, jer nema dovoljno novaca da se zadovolji i zdravlje građana, i dugovi Grada i profit privatnih firmi.

Kako se razvila borba za očuvanje javnog zdravstva?

Prijedlog da se privatizira tih sedam novih bolnica u Madridu doveo nas je do toga da smo se zapitali što činiti. Godinu dana ranije, kada je vlast ukinula zdravstveno osiguranje imigrantima, što se pokazao kao tek prvi korak u ukidanju univerzalnog javnog zdravstvenog sustava, mi iječnici smo šutjeli. Tu postoji dublji problem koji zahvaća nas doktore, kao tipične pripadnike srednje klase. To je društvena klasa bez kulture revolucionarne političke borbe. Jedina politička kultura koju posjedujemo je, naravno, ona za obranu naših radničkih interesa. Međutim, s ovom novom mobilizacijom protiv privatizacije zdravstva počeli su se po bolnicama organizirati plenumi, koji nisu okupljali samo osoblje bolnica nego i pacijenate, građane općenito. Počeli smo svi zajedno raspravljati zašto je bitno očuvati zdravstvo javnim i kako ga možemo obraniti. Glavna parola ove mobilizacije je "zdravstvo se ne prodaje, ono se brani" (La sanidad no se vende, se defiende).

Dakle, liječnička klasa se ipak politizirala?

Mislim da je, unatoč najnovijem procesu, politička dimenzija problema i dalje nedovoljno naglašena, jer se ne radi samo o problemu upravljanja javnim servisom. U suštini je riječ o problemu same demokracije. Na primjer, liječnici su se obratili gradskoj skupštini, gdje narodna stranka ima apsolutnu većinu, sa zahtjevima koji se ne tiču samo radničkih prava nego i pitanja modela javnog upravljanja zdravstenim sustavom. Na to je gradska uprava odgovorila da može pregovarati o radničkim zahtjevima, ali ne i o modelu upravljanja zdravstvenim  sustavom. Ta frustracija, ta nemogućnost dijaloga o temeljnom pitanju, dovela nas je do toga da se mobiliziramo na razne načine - kroz manifestacije, štrajkove, javne tribine, uključivanje građana u borbu,... Dakle sve ono što se danas naziva "Bijelom plimom" (Marea blanca). Zanimljiv primjer borbe je bio da smo jednom novac koji dobivamo od sindikata tijekom štrajka donirali udruzi koja je pokrenula ustavnu tužbu protiv gradske odluke da privatizira zdravstvo. Budući da za tu tužbu trebaju sredstva za platiti odvjetnike i slično, mi smo u štrajku skupljali novac za njih. To su situacije koje su nove, koje nisu postojale prije "Bijele plime".

Kako su zaposlenici u zdravstvu učinili taj korak i povezali se s građanima?

Odlučujuće je bilo pokretanje ankete među građanima vezane uz prijedlog gradske uprave da privatizira zdravstvo. Anketirano je skoro milijun građana, od kojih je 99 posto odgovorilo da želi javni zdravstveni sustav kojim se upravlja javno. Tijekom pet dana provođenja ankete mnogi građani su došli u bolnice, podržali nas i ponudili svoju pomoć u aktiviranju građana kako bi odaziv na anketu bio čim veći. Povezali smo se s udrugama pacijenata, ljudi su bili po 24 sata u bolnici, direktor bolnice je zažmirio na jedno oko i dopustio da na zadnjem katu u jednoj prostoriji imamo izrađujemo transparente za demonstracije... Mobilizacija je bila jako, jako velika.

Koji bi bio alternativni način upravljanja bolnicama, da se one ne privatiziraju?

Razradili smo i prezentirali gradskoj upravi alternativu privatizaciji na tehničkom nivou upravljanja, a to je da bi najefikasniji oblik upravljanja bio da zaposlenici svakog odjela sudjeluju u upravljanju svojim odjelom. Ako liječnici sami upravljaju svojim odjelom, mogu to činiti jeftinije, jer najbolje znamo što nam je potrebno i što nam je najnužnije. Ako trebamo štedjeti točno znamo gdje možemo uštedjeti, a gdje ni slučajno ne smijemo. Ako, međutim, odjelom upravlja privatna tvrtka na nivou cijele bolnice, oni to sigurno neće znati nego će im jedina bitna stvar biti ušteda pod svaku cijenu. To je ta razlika, a ono što je bitno u tome je da mi, radnici u zdravstvu, želimo preuzeti tu odgovornost u upravljanju.

intervju vodila Pulska grupa
objavljen na h-alter.org
transkript i prijevod: Emil Jurcan