bool(true) bool(false) bool(false)

Istarski pristanak

forme represije u multikulturalnom društvu

Istrian consent

forms of repression in a multicultural society


IDS kao stranka konstantno gubi potporu glasača sve do 2005. godine, kada je zabilježen najslabiji izborni rezultat. Nakon te godine njihovi izborni rezultati ponovno rastu. Što se dogodilo te godine? Čini mi se da tih godina, točnije 2006., možemo locirati jednu prelomnu točku iz politike bazirane na kulturnom identitetu u politiku baziranu na discipliniranju stanovništva. 
EN txt - missing

.
Istarska županija je, uz Primorsko-goransku, jedina glasala "protiv" na referendumu o braku što je izazvalo niz reakcija na lokalnom nivou, a rasprava se putem društvenih mreža ubrzo preuzmjerila na pitanje autonomije Istre, budući da je još jednom dokazala da je drugačija od ostatka zemlje. Rasprava je doživjela vrhunac u utorak 3.12., dva dana nakon referenduma, kada je na naslovnici "Glasa Istre" osvanuo naslov "Nepokorena Istra - Tolerancija pobijedila homofobiju", a list je objavio niz mišljenja političkih analitičara koji su zaključivali kako je takva situacija rezultat dugogodišnje liberalne vlade u toj regiji, iako je "liberalna vlada" u Istri tendenciozno šutjela po pitanju referenduma tijekom cijele kampanje. U nekoliko dana je sav ponos građana koji su se na referendumu izjasnili protiv homofobije zasjenjen stranačkim prisvajanjem tih rezultata i, što je još opasnije, zazivanjem starih mitova o posebnosti i superiornosti Istre (Europe) nad ostatkom Hrvatske (Balkana), što može samo još dodatno produbiti samodopadni izolacionizam koji u Istri vlada već 20 godina. Goran Prodan, novinar "Glasa Istre", sažeo je taj mit u istom broju novina u dvije rečenice: "Vjerojatno bi nam bilo bolje da smo distanciraniji od one Hrvatske koja na ovakvim referendumima glasa "za". No, (za) sada smo tu i moramo nositi dio te sramote."
Kako je uopće došlo do ovoga mita? Što Istru konstantno razdvaja od ostatka kontinenta? Zašto svaka inicijativa u toj regiji samo još dodatno pospješuje to razdvajanje? U nastavku slijedi transkript predavanja održanog na odjelu za kulturalne studije filozofskog fakulteta u Rijeci prije samog referenduma, 20.11.2013. godine.

 

mural navijačke skupine Demoni iz Pule

Prije dva tjedna je ovo isto predavanje održano u Puli na Anti-fa festivalu pod nazivom Istarski mikrofašizam. Kako je pojam "mikrofašizam" uvodio dosta dilema u raspravu odlučio sam opisati isti fenomen bez korištenja neodređenih pojmova. Nekako se ova tema predavanja preklopila sa ostalim događanjima u Hrvatskoj u zadnjih mjesec dana, jednom intenzivnom desničarenju koje ne pamtimo još od Tuđmana, ili povratku u 90-e kako to neki autori nazivaju.1

Ovo istraživanje je tek prvi dio jedne šire teme koju sam nazvao Crni plan, a fokus je na tehnikama vladanja gradom ili regijom u današnjoj situaciji koja nije klasična neoliberalna jer se pristanak na takvu vrstu vladanja više ne bazira na ekonomskom rastu. Tog rasta nema već 3-4 godine tako da vlast nema više taj adut koji može ponuditi ako pristanemo na takvu vrstu politike. U situaciji kada ga više nema čini mi se da na površinu izlaze one mračnije sile kojima se vlast služi da bi vladala. Tu mislim da se krije izvor sve češćeg desničarenja u našem društvu, a u kontekstu Istre to desničarenje poprima jedan svojstveni izraz budući da se sadašnje vladanje u toj regiji nije konstituirala po nacionalističkom ključu. Jedina stranka koja vlada Istrom od 90-ih, IDS, nije nositelj nacionalizma kao na primjer HDZ, no unatoč tome ja tvrdim da je ona nositelj politike i vrste vladanja koja je koherentna s HDZ-ovom. Ono na čemu se konstituira vladavina u Istri je na prihvaćanju jednog dominantnog kulturnog identiteta. To mi se čini da je zapravo i jedina razlika između klasične hrvatske desnice i istarske desnice - razlika između nacionalnog i kulturnog identiteta. Mislim da se upravo u sferi kulturne politike krije srž današnjeg problema vladanja, barem što se tiče Istre.

Zajednički kulturni identitet u Istri se može svesti na pojam istrijanstva. To je identitet koji se od samog početka definira kao pluri-nacionalan, meta-nacionalan, koji se ne konstituira na etničkom ili nacionalnom ključu. Dakle ne konstituira ga porijeklo nego prihvaćanje određenih kulturnih normi, poput suživota, tolerancije, dvojezičnosti, itd. Ono što se dešava u današnoj politici u Istri je da se taj kulturni identitet i te kulturne norme definiraju kao svevremenske. Da bi struktura vlasti osigurala vlastiti legitimitet njena kulturno-ideološka baza mora biti bezvremenska, kao da je oduvijek bila prisutna i jedina. Moj stav je da su sve te kulturne norme, uključujući i istrijanstvo kao pojam, formirane relativno nedavno, u 80-im godinama XX. stoljeća. Tek u toj kulturnoj dinamici, koja se razvijala u trenucima raspada Jugoslavije, se može govoriti o izvorima nekakvog kulturnog identiteta koji je kasnije dobio svoju političku afirmaciju putem IDS-a.

To je jedna tema ovog predavanja. Druga tema je današnji mehanizam vladanja. Čini mi se da je pristanak samo jedan od mehanizama vladanja. Pristanak proizvodi želju. Ako se mi identificiramo sa zajedničkim kulturnim načelima mi želimo biti i dio političkog pokreta koji zagovara ta načela. Međutim mehanizam vladanja posjeduje i svoju drugu komponentu u slučaju da ta želja ne postoji, odnosno da ona pokazuje znakove slabljenja. U tom slučaju se u proces vladanja uključuju i disciplinski mehanizmi. Mislim da je ta druga vrsta mehanizma, barem u kontekstu Pule u kojoj živim i djelujem, sve prisutnija. Izgleda da je pristanak, koji je baziran na kulturnom identitetu, doživio svoj vrhunac krajem 90-ih – početkom 2000-ih, a da se on danas reanimira na jedan mehanički način kako bi služio discipliniranju samog stanovništva. I tu se može povući paralela sa fašizacijom Hrvatske. Ono što je niklo 90-ih i proizvelo nacionalizme i rat u Jugoslaviji danas se reanimira na jedan mehanički način. Zbog te činjenice je i jednostavno povezati sve te stožere sa funkcijom HDZ-a kao stranke. Isto tako se u kontekstu Istre pristupa istrijanstvu - nakon što je zavičajni pokret u Istri doživio svoj vrhunac na popisu stanovništva 1991. godine identifikacija ljudi s pokretom konstantno opada, ali se zato pojam istrijanstva snažno vraća 2011. godine, ovog puta napumpan sa jednom kampanjom koja ne bi bila moguća bez stranačke infrastrukture. Zato sam za ilustraciju izabrao mural navijačke skupine Demoni, koja već neko vrijeme farba Pulu u crno, jer vjerno ilustrira taj "podemonljeni" povratak istarskih kulturnih amblema u svakodnevicu. Čim je implementacija nekog kulturnog identiteta mehanička ona postaje radikalnija i ekstremnija zato jer se gura na silu neki identitet potreban da se ponovno proizvede izgubljeni pristanak koji su nekada političke stranke imale, a danas ga imaju sve manje odnosno gotovo da ga i nemaju. 

 

press konferencija IDS-a

DEKLARACIJA O JEDINSTVENOSTI ISTRE

Kako se 90-e vraćaju u istarsku politiku? Prije više od mjesec dana, 29. listopada 2013. godine, Istarska je županija usvojila deklaraciju o regionalnom razvoju i jedinstvenosti Istre. Povod za izradom te deklaracije je bio nacrt prijedloga zakona o regionalnom razvoju Hrvatske koji je predviđao neke regionalne preustroje. Iz toga je IDS formirao jednu čudnu borbu u kojoj zapravo nije bilo protivnika; stranački vrh je gotovo svaki dan organizirao press konferencije u kojima su napadali vladu u Zagrebu, bez da bi iz Zagreba dobili ikakvu reakciju koja bi opravdala nastavak te borbe. Na kraju su se odlučili prepisati svoje stranačke deklaracije iz 1994. godine i predložiti je u formi županijskog dokumenta kojeg je skupština jednoglasno usvojila.2 Ono što mi se tu čini interesantnim je kako se definira jedinstvenost Istre, po čemu bi ona mogla biti jedinstvena, različita od ostatka Hrvatske ili čak svijeta? Gradonačelnik Pule, Boris Miletić, izjavio je na jednoj od tih press konferencija da Istra ima moralno, povijesno, političko i gospodarsko pravo na samostalnost svoje regije.3 Zanimljiv je taj proces formiranja prava. IDS-ovci su još početkom 90-ih spominjali da izlazimo iz jednog 2000 godišnjeg ropstva koje je započelo dana kada su rimljani ubili Epulona, posljenjeg kralja Histria.4 Mislim da iz jednog takvog diskursa političkog historicizma izvire proces formiranja prava, kako nacionalnih tako u ovom slučaju i regionalnih. Čini mi se bitnim u procesu de-legitimitarnja današnje vladavine pristanka raspraviti odakle izviru ta prava, kada se ona prvi puta spominju u političkom kontekstu, kada se Istra gospodarski diferencira od ostatka zemlje, kada se njena povijest počinje tretirati izdvojeno od ostalih krajeva, itd. Zato sam pripremio jednu kratku arheologiju tih misli koje zapravo i ne sežu tako daleko. 

 

kretanje broja noćenja stranih gostiju u Istri

DEVIZNA SPECIFIČNOST

Gospodarska diferencijacija Istre je nešto o čemu se može pričati tek od sredine 70-ih godina. Proes koji je doveo do toga je turizam. Prije tzv. zlatnog doba jugoslavenskog turizma,  između '65. i '75. godine, Istra je bila među manje razvijenim krajevima, kako Jugoslavije, tako i prije toga Italije, a prije Italije i Austro-Ugarske. Krajem 18. st. francuski putopisac Balthasar Hacquet za Istru tvrdi da nigdje u Europi nije vidio siromašnije ljude i veću zaostalost.Danas se pak smatra da je istarska regija oduvijek bila napredna i da je uvijek hranila ostatak zemalja kojima je pripadala. Kako se taj prelaz desio? Kako je Istra prešla iz dugotrajne faze siromaštine u nešto što ima BDP po glavi stanovnika veći od državnog prosjeka? To se desilo tek na prelazu 60ih u 70e kada turizam doživljava svoj nagli boom. I to ne bilo koji turizam. Naime Istra nije baš toliko prednjačila u broju noćenja nad ostalim jadranskim krajevima, ali ono u čemu je ona izrazito prednjačila je u noćenjima stranih gostiju, što je i logično jer je najzapadniji kraj i najbliža je tim gostima. Ono što strani gosti znače za gospodarstvo jesu zapravo devize. U tadašnjoj jugoslavenskoj situaciji nestabilne valute, Istra je postala jedan od najznačajnijih usisavača stabilnih deviza. U tom zlatnom razdoblju Istra je doživjela peterostruki rast samo što se tiče noćenja stranih gostiju, 1975. to je iznosilo 35% ukupnog broja stranih noćenja u Hrvatskoj.Posljedica toga je bila da se u istom razdoblju počinje raslojavati narodni dohodak po glavi stanovnika. Prije tog radoblja taj je prosjek bio gotovo jednak s hrvatskim i jugoslavenskim, međutim na kraju tog radoblja, 1975. Godine, on je 1,4 puta veći od hrvatskog i 1,7 puta veći od jugoslavenskog.Istra se prvi puta u novije vrijeme formira kao jedinstvena regija kroz turizam - i to kao destinacija. Prvi korak u formiranju jedinstvenosti Istre bilo je zapravo formiranje jedinstvenog tržišnog proizvoda. 

 

kretanje narodnog dohotka po glavi stanovnika u Jugoslaviji, Hrvatskoj i Istri

To je jedna posljedica tog procesa. Druga posljedica je da je paralelno s tim naglim bogaćenjem Istra po prvi puta formirala svoju vlastitu elitu, pogotovo u Poreču i okolici gdje su se razvile najjače turističke kompanije u Jugoslaviji. Prije toga jednostavno nije bilo ekonomije u tom kraju koja je bila sposobna razviti vlastitu elitu. Ive Siljan, dugogodišnji direktor Glasa Istre, književnik i politički radnik, zastupnik u saboru SR Hrvatske, 1971. godine izjavljuje: U posljednjih 25 godina odnos jednog dijela vodećih kadrova Hrvatske prema istarskoj problematici nije uvijek bio temeljen na razumijevanju specifičnosti koje to područje definiraju. Takva bi se ocjena mogla dati i za dio vodećih kadrova u Istri, naročito za onaj dio koji je došao iz unutrašnjosti Hrvatske i drugih krajeva Jugoslavije.8 Dakle vidimo kako činjenica da je Istra najzapadnija regija i, kao takva, najbliža njemačkim i talijanskim turistima, legitimira rukovodeći kadar u Istri da polaže pravo na prisvajanje tog novopridošlog novca. Tu se kriju neke od prvih klica gospodarskog prava Istre i ideje da bi gospodarstvom u Istri trebali gospodariti upravo Istrijani. To je danas općeprihvaćena norma, sasvim je normalno da je direktor firme u Istri Istrijan zato jer ostali, da citiram Siljana, ne razumiju našu specifičnost

 

Ive Siljan

SUŽIVOT, DVOJEZIČNOST I AUTOHTONOST

Jedan od efekata gospodarskih promjena u Istri 70-ih je i investicija dijela te dobiti za kulturne potrebe pa 80-ih dolazi do jedne kulturne nadgradnje procesa bogaćenja. Turističke kompanije su direktno sponzorirale niz kulturnig događanja i časopisa poput Istre koji su u 80-ima proizvele dosta radikalnu promjenu u samome diskursu i na neki način dodatno legitimirale "specifičnost" koju Siljan spominje. U suštini je jedina činjenica koja razlikuje kulturnu produkciju u Istri tog doba od ostatka zemlje ta da u njoj postoje dva kulturna kruga - talijanski i hrvatski. Do 80-ih se produkcija ovih nacionalnosti definirala kao paralelni kulturni krugovi. Još jedna stvar koja se danas u Istri postavlja kao bezvremenska je idealizirani suživot ova dva kulturna kruga. No kroz povijest je teško locirati te trenutke suživota kada smo imali fašizam, nacionalizam, narodni preporod, hrvatske popove koji napadaju talijansku buržoaziju, talijansku buržoaziju koja napada hrvatske popove,... Kako je ipak moguće, u jednom takvom izobilju nacionalnih konflikata, tvrditi da je suživot u Istri bezvremenski? Moje mišljenje je da se o suživotu kakvog danas poznajemo može pričati tek nakon potpisivanja Osimskog sporazuma 1975. godine. Tek tada se sva međunarodna pitanja između Italije i Jugoslavije, koja su ostala otvorena još od kraja II. svj. rata, konačno definiraju. To je 30 godina nakon završetka rata. Govorim to jer je situacija u Istri bila napeta dok se ta pitanja granice, imovine i ostaloga nisu riješila. Na primjer 1971. godine je u Žminju došlo do konflikta oko postavljanja dvojezičnih tabli, 1973. godine je vodstvo Talijanske Unije smijenjeno jer su zahtijevali veću autonomiju te organizacije, ali i uvođenje talijanskog jezika u škole.9 Prije potpisivanja Osimskog sporazuma se gotovo svaki takav zahtjev tumačio kao neka vrsta iredentizma. 

 

Miroslav Bertoša

Ono što se desilo nakon potpisivanja sporazuma je da su ta dva "kruga" počela intenzivnije surađivati u kulturnoj produkciji, što mi se čini da je rezultiralo jednim jako plodnim razdobljem za kulturno stvaralaštvo u Istri. Posebno bi istaknuo tri knjige koje su, igrom slučaja, sve objavljene 1985. godine iako se radi o rezultatima dugogodišnjih istraživanja. Dakle barem što se izdavaštva tiče 1985. je bila jedna prelomna godina u formiranju kulturnog identiteta Istre. Te godine izlazi knjiga Miroslava Bertoše Etos i etnos zavičaja gdje je on sumirao, ne samo svoje povijesno istraživanje kolonizacije Istre između 16. i 18. stoljeća čime se i najviše bavio, nego je u istoj knjizi ponudio i svoje čitanje ostalih povijesničara koji su to razdoblje proučavali prije njega. Riječ je o jako zanimljivoj analizi gdje je autor kroz čitanje djela povjesničara iz različitih radoblja zapravo pokazao kako povijesna istraživanja legitimiraju politiku u svojim tumačenjima - kako su povijesničari 19. st. legitimirali talijanski nacionalizam, kako su povijesničari u 50-im godinama legitimirali jugoslavenstvno, itd. Ta njegova hipoteza je naime primjenjiva i na njegov osobni povijesničarski rad. U tom kontekstu je Bertošu zanimljivo čitati kao neku vrstu znanstvene podloge za ono što je Miletić nazvao "povijesnim pravom" Istre. On se u svome radu fokusirao na proučavanje neke vrste prednacionalne povijesti, kako su se ljudi u Istri diferncirali prije postojanja Hrvata kao nacije i Talijana kao nacije. Jedan od poticaja da se bavi time bio je  dr. Gligor Stanojević kojeg Bertoša citira još 1966., a koji je smatrao da je Istra zbog tih naseljavanja više jugoslavenska od ijednog drugog dijela zemlje.10 Bertoša je u svome radu definirao više vrsta antagonizma u 18. stoljeću od kojih ni jedan nije bio nacionalan nego su bazirali na podijeli rada (stočar/ratar), vremenu dolaska (starosjedioc/došljak), mjestu boravka (grad/selo). To su bili antagonizmi koji u sebi nisu imali tragove nacionalnih tenzija između Talijana i Hrvata. Čini mi se da je taj opis bio jako inspirativan za novi kulturni identitet u Istri koji se tih godina već formirao. Osim antagonizama on je opisivao i koje vrste akulturacija su se u ta dva stoljeća dešavale. Kako su svi ti ljudi koji su dolazili iz raznih krajeva Mletačke republike na kraju postali Istrijani? Bertoša opisuje više procesa - integracija, asimilacija, sinkretizam, ambiguitet. Sve ga je to navelo da opisuje kako su tekli prelasci iz jednih kulturnih krugova u druge u tom razdoblju. Mislim da je ta analiza bitno utjecala na definiranje istrijanstva kao kulturnog identiteta kojeg su razni pisci, a posebno Fulvio Šuran, u 90-ima opisivali kao jedan meta-identitet, fluidan, hibridan, koji omogućava lake prelaske između nacionalnih identiteta, itd.11 Čini mi se da je takav koncept istrijanstva dobrim dijelom baziran na Bertošinom tumačenju povijesti 16., 17. i 18. stoljeća. A to tumačenje je bilo moguće tek nakon smirivanja nacionalnih tenzija i potpisivanja Osimskog sporazuma. Miroslav Bertoša zaključuje svoju knjigu Etos i etnos zavičaja uvođenjem pojma convivenze (suživota), kojeg piše na talijanskom, sa kojim opisuje život u tim prednacionalnim stoljećima. Convivenzu, kao jedan zaključak povijesnog istraživanja, on nudi kao jedan koncept za budućnost, jedno povijesno iskustvo koje nas uči kako živjeti u Istri. Međutim on u knjizi piše Novi model humane convivenze zahtjeva novi model humane historigrafije12 što govori da je Bertoša zapravo krenuo od tog zaključka istraživati povijest 16., 17. i 18. stoljeća, on je krenuo od convivenze i njenog kulturnog, društvenog i političkog značaja i legitimirao ju je novim modelom historigrafije, novim povijesnim istraživanjem koje se inspirira prednacionalnim razdobljem povijesti Istre. Zato je zanimljivo i ovu knjigu čitati kao legitimaciju politike putem povijesnog istraživanja.

 

Nelida Milani-Kruljac

Iste godine, 1985., Nelida Milani-Kruljac, jedna od najplodonosnijih sociolingvista u Istri, dovršava svoj doktorat pod naslovom La comunita italiana in Istria e a Fiume fra diglossia e bilinguismo. Dakle talijanska zajednica između diglosije, kao dvojezičnosti na nivou društva, i bilingvizma, kao dvojezičnosti na individualnom nivou. Ona je analizirala tadašnju situaciju u Istri i Rijeci vezanu uz stanje talijanskog jezika, dijalekta, situacija u kojima se prakticira dvojezičnost, itd. To istraživanje je dobrim dijelom plod jedne vrlo aktivne generacije lingvista i sociologa okupljenih u Talijanskoj Uniji, oko časopisa La battana i oko Centro di Ricerche Storiche iz Rovinja, kojoj pripadaju Antonio Borme13, Loredana Boljun-Debeljuh14, Goran Filipi, Franco Juri15, Ezio Mestrovich, Lucija Čok, Srđa Orbanić, itd. Ti autori su u 80-im provodili čitav niz istraživanja o situaciji sa talijanskim jezikom, a istraživanja su rađena jer je zapravo situacija bila zabrinjavajuća - sve manje ljudi je pričalo talijanski, sve manje ljudi se deklariralo Talijanima. To je poprimilo takve razmjere da je Franco Juri krajem 80-ih čak govorio o etnocidu Talijana u Jugoslaviji.16  Jedan od zaključaka tih istraživanja je bio da se ti problemi javljaju zbog nemogućnosti institucionalne primjene dvojezičnosti u Istri i Rijeci. Stoga je temeljni zahtjev te grupe intelektualaca bio socijalizacija talijanskog jezika u širu društvenu sredinu. To znači da se talijanski ne priča samo između dva pripadnika talijanske manjime nego da ga pripadnik talijanske manjine može prakticirati i sa osobom koja ne pripada toj manjini. Kroz rad Nelide Milani-Kruljac i ostalih napravljen je jedan veliki posao tih godina oko instititucionalnog formiranja dvojezičnosti, što se dobrim dijelom i primjenilo kasnije na nivou istarske županije. No ono što mi se čini zanimljivo je da se analize nisu bavile talijanskom manjinom kao izdvojenom skupinom. Proučavajući miješane brakove tih godina ispostavilo se da čak 80% pripadnika talijanske manjine živi u mješanom braku.17 U toj situaciji se Milani-Kruljac bavila analizom socijalnog korištenja jezika - kako netko koristi jezik u obitelji, s mamom, s tatom, u školi, s prijateljima, na nastavi, itd. I u tu analizu je ubacila, osim talijanskog i hrvatskog jezika, i istrovenetski dijalekt i čakavski dijalekt, što je dovelo do jedne jako kompleksne situacije u kojoj se koriste i četiri jezika simultano, ovisno o društvenoj situaciji u kojoj se osoba nalazi. To sociolingvističko istraživanje mi se čini kao jedan bitan stup, uz Bertošino povijesno, za definiranje kulturnog identiteta u Istri kao fluidnog i promjenjivog. 

 

Nacionalni katastar Istre 1945

Treća bitna knjiga koja te iste 1985. godine izlazi u uredništvu Josipa Bratulića i Petra Šimunovića je Prezimena i naselja u Istri, a koja se bazira na popisu stanovništva iz 1945. godine koje je tada proveo Jadranski institut iz Sušaka za potrebe posljeratnog razgraničenja.18 Ova knjiga u tri toma nudi popis prezimena, mjesta boravka i deklarirane nacionalnosti uz svako prezime. Ono što se sa ovim reizdanjem 1985. godine pokušalo postići je neka vrsta konstituiranja autohtonosti. To je treći pojam, autohtonost koji, bojim se, ide zajedno sa convivenzom i dvojezičnošću u definiranju kulturnog identiteta u Istri. Dakle prezimena koja su prikupljena 1945. godine predstavljaju autohtona prezuimena u Istri, situacija je zamrznuta u toj godini. To znači da tko je do 1945. godine stigao u Istru taj je autohtoni pripadnik te regije, tko je nakon toga stigao nije autohton i automatski ne upada u koncept kulturnog identiteta, pa tako se na njega ne primjenjuju ni pojmovi convivenze ni dvojezičnosti. Puno sirovijim riječima od mene je to definirao jedan od osnivača IDS-a 1990. godine, Slavko Kalčić, urednik stranačkog glasila Istranova, kasnije je radio u HV-u, poslje prešao u HSP, inače prevodilac Dantea na dijalekt Roverije (okolice Savičente): Istrani moraju konačno prekinuti stoljetnu, pa i milenijsku šutnju i ponizno uginjanje glave pred drugima i reći kako i oni postoje i imaju svoja ljudska prava, kako Istrani, tako i svi oni koji žive ovdje, osim onih koji su ovdje privremeno od poslije drugog svjetskog rata.19 Tu smo već u 90-oj godini.

 

grb IDS-a

ROĐENJE STRANKE

Svi ti kulturni procesi, ako ih gledamo iz povijesničarske ili socio-lingvističke perspektive, su jako zanimljivi, oni su tada bili inspirirani i nekim suvremenim trendovima u znanosti, postmodernom, novim konceptima i pogledima na stvari. Međutim ono što se desilo tijekom raspada Jugoslavije je da su ti kulturni procesi postali podloga za formiranje novih političkih programa. No jednom kada se formirao novi politički program, sva ta kultura prestaje biti neutralna i počinje se primjenjivati u jednu jedinu svrhu, a to je održavanje političkog pristanka na novu vrstu vladanja. To mi se čini bitno naglasiti jer su se na prvom predavanju u Puli prije desetak dana mogli čuti komentari da ja svojim izlaganjem napadam sve te ljude kao odgovorne za današnju političku situaciju. Oni nisu odgovorni za tu situaciju. Primjerice Miroslav Bertoša pripada tzv. "hrvatskom krugu", on je kritičan prema politici IDS-a, pa i prema istrijanstvu kao identitetu. Međutim njegova istraživanja su bitno utjecala na razvoj kulturne klime 80-ih godina, a posljedično i političke stranke koja je u prelomnom trenutku 1990. godine proizašla iz te kulturne klime. Ono što mene zanima je upravo to formiranje nove vrste vladanja nakon 1990-e godine.

Tu bi se vratio na Miletićevu izjavu s početka, gdje on spominje političko pravo na samostalnost regije. Inače je ustaljena praksa IDS-a da identificira Istru sa IDS-om, a samim time je diferencira od ostatka zemlje gdje IDS nema nikakvog utjecaja. Oni su taj znak jednakosti između Istre i stranke uspjeli dovesti do tog stupnja da mi zapravo u Istri već duži niz godina uopće nemamo oporbenih stranaka na regionalnom nivou. Kako se uspjela formirati jedna tako kompaktna organizacija kao što je IDS koja već 20 godina nema konkurencije na lokalnom nivou vladanja? Zanimljivo je, a dijelom se neposredno nadovezuje na prethodno poglavlje, da postoje protagonisti koji su krajem 80-ih prešli iz sfere kulturno-znanstvenog djelovanja u političko djelovanje. Naizraženiji primjer je možda Loredana Boljun-Debeljuh koja se 80-ih bavila poezijom i sociološkim istraživanjima identiteta talijanske manjine, a 90-ih kao jedan od osnivača IDS-a postaje zamjenica župana i autor Statuta Istarske županije.20 Znači postoje protagonisti kulturnog miljea koji 90-e postaju ideolozi novog političkog pokreta. To je u kratko teklo ovako: 1987. godine, zbog konflikta na Kosovu Milošević ukida određene stupnjeve autonomije te pokrajine, između ostalog i dvojezičnost. Ne samo na nivou Srbije nego zagovara da se to prihvati i na federativnom nivou. Da se ograničavanje dvojezičnosti prihvatilo na nivou federacije to bi automatski utjecalo i na prava talijanske manjine u Istri. Zbog tog razloga pripadnici talijanske manjine pokreću peticiju u Kopru koja je imala jak odjek u javnosti. Ljudi koji su inicirali tu peticiju, primarno Franco Juri, godinu dana kasnije formiraju Gruppo 88 čija je uloga bila otvaranje diskusije unutar talijanske unije o promjenama sa kojima su sve institucije bile suočene pred sam raspad Jugoslavije. Taj debatni krug se ubrzo proširio na pitanje demokratizacije društva općenito, što se desilo jako brzo pa mnogi smatraju tu grupu predvodnicom političkih promjena u Istri tih godina.21 1990. godine se u Galižani okupljaju različite snage novih političkih strujanja kao što su Club Istria i Gruppo 88 iz Kopra, te grupa ljudi koja je nekoliko mjeseci kasnije osnovala IDS. Na tom susretu se dogovara, između ostaloga i zajednički nastup na prvim izborima, ali i temelji političkog programa koji u sebi sadrži convivenzu, dvojezičnost i autohtonost. Tu su definirani temelji jedne političke misli koja od tada konstantno vlada u Istri. Taj politički program je zapravo doživio jedan neviđen uspjeh jer je ova novoformirara stranka 1993. godine osvojila preko 70% svih glasova u Istri, to je bila jedna gotovo plebiscitarna odluka istarskih birača.22 To je bio rezultat jednog političkog pokreta koji je svoj program gradio na kulturnom identitetu formiranom još u 80-im godinama. Međutim, akteri iz kulturnog miljea koji su prenijeli te ideje u politički pokret ubrzo su nakon toga otpali iz same stranke, vjerojatno jer su ideje convivenze i dvojezičnosti shvaćali doslovce, a ne kao alate za uspostavljanje političke dominacije. Ubrzo nakon prvih izbora stranku su preuzeli vrsni političari koji su znali IDS i voditi kao stranku. Znači imali smo jedan konstitutivni moment kada kulturni pokret prelazi u politički pokret, ali ubrzo nakon toga on zapravo postaje stabilna politička stranka, kao jedna kompaktna hijerarhijska cjelina sa svojim predsjednikom i jasnom piramidalnom strukturom. Nakon te konstitutivne faze ostaje nam u biti samo takva struktura - jedna autonomna mašina za osvajanje vlasti. O kakvoj je stranci riječ?

 

kretanje IDS-ovih izbornih rezultata za Istru i Pulu 

Često prevladava mišljenje da je IDS stranka koja je bila ok u početku svog djelovanja (ljevičarska, demokratska, anti-nacionalistička), ali je kasnije skrenula sa svog izvornog političkog puta. Međutim ako se pogleda njihov osnivački program iz 1990. godine vide se sljedeće definicije: "Istra više od 2000 godina ima izraženu i priznatu regionalnu samobitnost", "Istrijanstvo predstavlja specifičnu svijest regionalne pripadnosti koja se odnosi na procese identifikacije istarskog čovjeka sa zajedničkim teritorijem i povijesnom sudbinom.", "stranka se zalaže za poveanje privatnog vlasništva", "Kapital mora biti zaštićen od samovolje pojedinaca ili države.", "IDS je mišljenja da je nastupilo vrijeme pomirenja i praštanja, nade da se strahote rata nikada više neće ponoviti, te da je potrebno žrtvama rata ma na kojoj strani pale u Istri, podignuti obilježja, u cilju sveopćeg građanskog pomirenja.", "Stranka se zalaže da prednost kod useljenja imaju osobe koje su iz Istre i istarskih otoka odselile kao politički i/ili ekonomski emigranti te njihovi potomci i rodbina. Posebno treba poticati useljenje u Regiju investitora i poduzetnika te osoba u deficitarnim zanimanjima."23 Dakle to je pisano 1990. godine, godinu dana nakon što je Tuđman formirao HDZ. I ovdje zapravo imamo čitav niz zajedničkih točaka između nečega što se kasnije konfrontiralo kao dva dijametralno suprotna pola u politici - istrijanstvo i tuđmanizam. U samoj konstituciji tih politika imamo povijesno utemeljenu samobitnost, pomirenje fašizma i antifašizma, zaštitu kapitala, naglašeni identitet sa svojom povijesnom sudbinom i teritorijem, itd. Čini mi se doista da je jedina razlika u izvoru identiteta, da je umjesto nacionalnog iskorišten jedan formirani kulturni identitet istrijanstva. Druga moguća razlika koja mi se čini interesantnom, a koja je i u programu naglašena je  identifikacija istarskog čovjeka sa zajedničkim teritorijem.  To je nešto što se često naglašava. recimo Rudolf Ujčić tvdi da ne određuju Istru Istrani nego da Istra određuje Istrane.24 To bi dakle bio jedan otvoreni pristup u kojem, ako vi dođete u Istru i prihvatite njena načela, taj poluotok od vas može napraviti Istrijana. Znači da ta identifikacija nije jedan genetski proces u kojem se vi morate roditi kao Istrijan, nego vi možete to i postati tijekom života. Ono što je bitno u tom procesu je da taj poluotok, teritorij, zemlja od vas čini Istrijana. To je 2002. godine uzdignuto i na nivo županijske himne kada je Krasna zemljo Istro mila proglašena službenom himnom. Kada bi ilustrirao tu situaciju nacističkom sintagmom blut und boden,  mogao bi tvrditi da se Tuđman tu postavio na jednu klasičnu nacionalističku poziciju bluta, krvi i porijekla, dok se IDS ipak odlučio na boden, na tlo odnosno zemlju kao temelj konstituiranja naroda.  Ta odluka se pokazala dosta pragmatičnom jer tlo, osim svoje ideološke vrijednosti, može imati i svoju ekonomsku vrijednost, a to je nešto što je IDS uistinu i postigao. Jedan od temeljnih ekonomskih faktora zbog kojeg je ta stranka dobila pristanak za svoj oblik vladanja je da je toj "krasnoj istarskoj zemlji" putem brendiranja tržišna vrijednost doista porasla u proteklih dvadeset godina. U tom tržišnom uzdizanju istarskog tla uzdigla se i privatna vrijednost čitavom nizu malih vlasnika tog tla, malim Istrijanima, uključujući i mene koji također imam jednu parcelu. Naša vrijednost našeg istarskog tla je također rasla zajedno sa rastom političke hegemonije IDS-a! No kao što sam spomenuo na početku, to je bila jedna liberalna politika koja je gradila svoj pristanak na ekonomskom rastu. Jednom kada taj rast prestaje, kada moj udio u krasnoj istarskoj zemlji počinje devalvirati, tada nastupa jedna sumnja u taj pristanak. I zajedno sa sumnjom aktiviraju se i disciplinski procesi koji onda dalje održavaju vlast.

 

DISCIPLINIRANJE PRISTANKA

IDS kao stranka od 1993., kada  je gotovo plebiscitarno zauzela vlast, konstantno gubi potporu glasača sve do 2005. godine, kada je zabilježen najslabiji izborni rezultat. Nakon te godine njihovi izborni rezultati ponovno rastu. Što se dogodilo te godine? Čini mi se da tih godina, točnije 2006., možemo locirati jednu radikalnu reformu stranke, jednu prelomnu točku iz politike bazirane na kulturnom identitetu u politiku baziranu na discipliniranju stanovništva. To discipliniranje se desilo u nekoliko segmenata. Jedan od najbitnijih segmenata je preuzimanje vlasništva nad glavnim medijem u Istri, Glasom Istre, koje se desilo krajem 2006. godine kada je uredništvo dobilo otkaz, a novine su otvoreno postale "ideesovske". Od tada se vodi borba protiv cenzure u tim novinama, najbitnija je bila 2010. godine kada su novinari krenuli u štrajk, a danas dok mi ovdje pričamo uprava planira otpustiti trećinu radnika ovih pulskih novina. Unatoč toj borbi cijela operacija preuzimanja medija se pokazala sudbonosnom za revitalizaciju samog IDS-a. Druga vrsta discipliniranja se odvila u ekonomskom sektoru. Naime, putem Istarske razvojne agencije i sličnig županijskih tijela stranka je uspjela u posljednjih 10-ak godina razgranati mrežu ekonomske zavisnosti poslovnih subjekata u Istri o javnim sredstvima, koji se nalaze u rukama stranačkih osoba. O efektima te zavisnosti mogu govoriti kao član inicijative za Muzil. Recimo, kada pitamo ljude da li bi podržali akciju za Muzil često dobijemo odgovor da se ne mogu javno eksponirati jer bi im svi poslovi bili otkazani, budući da ugovaranje poslova nadzire stranka. To su dva najjača procesa discipliniranja - medijsko i egzistencijalno, u kojima se čak i direktno prijeti ljudima otkazima u slučaju političkog angažmana. Najpoznatiji takav slučaj je sigurno otkaz novinaru Glasa Istre Zoranu Angeleskom 2011. godine zbog angažmana protiv privatizacije poluotoka Muzil u Puli.

Ono čemu vode ti disciplinski procesi, a što sam napomenuo na početku, je jednom mehaničkom revivalu istrijanstva, poput kampanje iz 2011. godine za popis stanovništva gdje je mladež stranke, sa plakatom na kojem se nalazi jedan gotovo policijski otisak prsta, prilično agresivno pozivali stanovništvo da  se izjasne kao Istrijani. Ta kampanja je tekla paralelno sa fašistoidnim oslikavanjem Pule muralima navijačke skupine Demoni, od kojih jedan glasi ISTRA - 20 godina borbe bez da je ikome jasno o kojoj borbi je uopće riječ. Ti murali se naime ne izvode samo sa moralnom potporom gradskih vlasi nego i sa financijskom potporom. U tim procesima disicpliniranje društva se sve češće poteže za metodama zastrašivanja - na ulici putem formiranja regionalnih patriota, na poslu putem davanja otkaza, u medijima putem intenzivne cenzure. 

 

zbor građana za Muzil, zadruga Praksa, 29.10.2013.

Što se desi ako se ipak, unatoč svim tim disciplinskim mjerama, probije barijera pristanka? To se naime desilo u posljednja dva tjedna kada su na red došle izmjene i dopune urbanističkih planova za poluotok Muzil u Puli na kojemu se predviđa golf igralište.25 To je bila jedna javna rasprava koja se zakonski morala održati jer je takav zakon o prostornom planiranju, i ujedno je to bila prva javna rasprava o projektima za Muzil koji se rade već deset godina. Tako je gradska vlast najavila nekim oglasom u novinama da plan ide u raspravu nadajući se da nitko neće to ni primjetiti. Mi smo kao incijativa onda napravili jedan zbor građana da vidimo da li uopće postoji snage u gradu da se angažiramo oko toga. Na taj zbor je došlo 70 ljudi, što je bilo iznenađujuće, koji su u jednoj plenumskoj formi raspravljali što učiniti. Dogovorene su radne grupe koje su smjesta krenule u kampanju informiranja građana putem facebooka, štandova u gradu, mejlova i letaka. Tjedan dana nakon toga ljudi su došli na zakazani javni uvid u planove u gradsku vijećnicu koja je bila premala za sve zainteresirane građane. Tu se desio jedan preloman trenutak na koji vlast nije bila nimalo spremna - stanovnici su u tišini vlastitim tijelima doslovce zagušili prostor vlasti, gradsku vijećnicu. Vlast se odlučila ponoviti taj uvid tjedan dana kasnije u većem prostoru, ovaj put s više opreza. Došlo je duplo više ljudi međutim svi su stali u taj prostor. Meni je bila strašno zanimljiva prostorna konstitucija te rasprave, mislim da se u njoj ocrtava taj disciplinski aparat vladanja. za stolom su sjedili gradski funkcioneri i urbanisti, prva dva reda dvorane bila su rezervirana za stranačke članove (mislim da su vi članovi bili tamo), tek u trećem redu su sjedili prvi "civili". To je bila prva barijera između vlasti i ljudi. Druga barijera bila je još bizarnija, naime gradska uprava je odlučila da se na toj raspravi ljudi ne mogu javljati za riječ već da trebaju ispuniti listić sa svojim imenom i pitanjem kojega će pročitati službeno lice. Dakle stanovništvu je doslovce oduzeto pravo govora! Politički delegati su na sebe preuzeli, bez da ih je itko pitao, madat da govore umjesto tebe iako si ti prisutan na skupu. I tu su ljudi naravno popizdili, došlo je do takve napetosti da smo rekli da ovo nije raprava, digli se i otišli ča. Došlo je do jednog suludog trenutka da se krcata dvorana u jednom trenu ispraznila i ostali su sjediti samo ona prva dva reda stranačkih članova. Čak su i mediji otišli vani tražiti izjave. Stranka je ostala sam u sali.

To je prva situacija koju ja pamtim u kojoj su se u Puli prevazišle sve disciplinske barijere, u kojoj je vlast bila direktno konfrontirana sa stanovništvom. To mi se čini jedan bitan skok, iako je njegov neposredni efekt u tom trenutku bio odlazak, odbijanje u participaciji. Valjda će doći trenutak kada ćemo mi ostati, a oni otići.

---------------------------------------

1 - Nakon referenduma o braku, na kojemu su jedino primorsko-goranska i istarska županija glasale protiv, IDS je pokrenuo kampanju prisvajanja zasluga za takve rezultate tvrdeći da je upravo ta stranka zaslužna što su se birači izjasnili protiv homofobije. No činjenica je da je IDS jedina stranka u Hrvatskoj koja se nije deklarirala o referendumu te su izbjegavali tu temu tijekom cijele kampanje. Na pitanje novinara zašto su šutjeli gradonačelnik Pule Boris Miletić izbjegao je odgovor riječima: "Mi smo o svemu ovome govorili još 90-ih godina kada se nitko nije usudio a naša su opredjeljenja poznata." - Glas Istre, 3.12.2013., str.3

2 - Uvodni dio "Deklaracije o regionalnom razvoju i jedinstvenosti Istre" pretežno se temelji na ranijim IDS-ovim dokumentima, tzv. Rovinjskim deklaracijama iz 1994. godine (Deklaracija o Autonomnoj županiji Istarskoj, Deklaracija o regionalnom ustrojstvu RH, Deklaracija o demokratizaciji RH, Deklaracija o Euroregiji Istri). Deklaracije su dostupne na web stranici IDS-a, http://www.ids-ddi.com/ids/3/0/168/Files/Rovinjske_deklaracije.pdf, pristup 1.09.2013.

3 - Glas Istre, 11.10.2013., str.5

4 - "Duga je štorija, naša istarska. Duga i mučna. Triba znati da je 176 lit prije naše ere (prije više ud dva miljara lit), umra zadnji istarski kralj, kralj Epulo. A umra je tako da se je sabljon proboja, kad je vidija da su Rimljani jači, i da će zgubiti svoju zemlju." Istranova, br.1., rujan 1990., str.3. Tekst potpisuje pseudonim "Vaš Istrijan"

5 - Izjava citirana u tekstu Ivana Pederine, Istra u austrijskim i njemačkim putopisima 18. do 20.st, Istarski mozaik, br.6, 1973, str.56.

6 - Republički zavod za statistiku SRH, Promet turista u primorskim mjestima, 1966-1977

7 - Statistički godišnjak SFRJ, 1977

8 - Ive Siljan, Povijesni trenutak, Istarski mozaik, br.1-2, 1971,str.10-11

9 - O ovim događajima vidjeti dva potpuno suprotna povijesna tumačenja: Ezio Giuricin, Gli anni difficili (1971-1987): Il percorso storico dell'Unione degli Italiani dall'Assemblea di Parenzo al "dopo Borme", Quaderni CRS, br. XIV, 2002. i Darko Dukovski, Istra i Rijeka u Hrvatskom proljeću, 2007

10 - Miroslav Bertoša, Problematika kronoloških podataka o drugom naseljavanju Slavena u Istri, istarski mozaik br.2, 1966, str.97

11 - Najviše Šuranovih radova objavljeno je u časopisu Ricerche sociali, u izdanju Centro di Ricerche Storice iz Rovinja

12 - Mroslav Bertoša, Etos i etnos zavičaja, 1985, str. 101

13 - Predsjednik Talijanske Unije smjenjen 1973. godine

14 - Prva dožupanka Istarske županije, jedna od autorica statuta Istarske županije

15 - Član benda Istranova, pokretač Grupe 88 u Kopru

16 - Franco Juri u članku Parlarne fa bene tacere un po` meno, Panorama br.2, 1988, str.5

17 - Nelida Milani-Kruljac, Matrimoni misti e bilinguismonel caso istro-quarnerino, La battana, br.90, 1988., str. 7).

18 - Taj popis je objavljen na francuskom jeziku 1946. godine pod nazivom Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945)

19 - Slavko Kalčić, Kroji li nam se kroji!, Istranova, br.2, 1990, str.22

20 - Iako je skupština Istarske županije usvojila taj Statut još 30.03.1994. godine on je službeno stupio na snagu tek 2002. godine nakon što ga je odobrio ustavni sud RH. Taj dokument je bio veliki predmet spora između IDS-a i HDZ-a, a danas se 30.03. slavi kao "Dan Statuta Istarske županije"

21 - Ezio Giuricin, Gli anni difficili (1971-1987): Il percorso storico dell'Unione degli Italiani dall'Assemblea di Parenzo al "dopo Borme", Quaderni CRS, br. XIV, 2002

22 - Državno izborno povjerenstvo, Informacija o izborima članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i općinskih načelnika, gradonačelnika i župana te njihovih zamjenika, 1993.

23 - Programska deklaracija Istarskog demokratskog sabora, http://www.ids-ddi.com/ids/3/0/168/Files/Programska_deklaracija.pdf, pristup 1.09.2013.

24 - Rudolf Ujčić, Zavičajni krajolici i svjetski vidici, u gostima kod Josipa Bratulića, Istra br.3/4, 1986

25 - Javna rasprava o izmjenama i dopunama Prostornog plana uređenja Grada Pule i generalnog urbanističkog Plana Grada Pule organizirana je između 29.10. i 13.11.2013.

 

.

*tekst objavljen u časopisu Zarez, br. 373-74,19.12.2013.